Među 85 đaka ove gimnazije danas su i djeca iz Srbije i BiH, a ovu školu su pohađali i državljani Ukrajine, Rusije i SAD. Jer, dobar glas se daleko čuje.
Ovih dana učestali su pozivi roditelja iz Beograda, koji se raspituju o uslovima upisa. Beograd ima 30 gimnazija, ali maturirati u Evropskoj uniji, a ne izgubiti vezu sa srpskim jezikom i kulturom, ipak je nešto posebno.
– Djeca, koja žele da studiraju u Evropskoj uniji, imaće bolju prohodnost sa diplomom naše gimnazije. S druge strane, naša škola radi pod okriljem Crkve, a to roditeljima daje više sigurnosti, jer nije lako djevojčicu ili dječaka od 14 godina poslati „u svijet“ – objašnjava protojerej stavrofor Slobodan Lalić, direktor Srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu.
Lalić je i direktor i ravnatelj, zavisno od toga da li se njegova titula navodi na srpskom ili hrvatskom jeziku, odnosno piše li se na ćirilici ili latinici. Oba se jezika i oba pisma koriste u nastavi.
Srpska pravoslavna gimnazija „Kantakuzina Katarina Branković“ je privatna škola s pravom javnosti. Njen osnivač je Mitropolija zagrebačko ljubljanska Srpske pravoslavne crkve, ali škola radi po planu i programu Republike Hrvatske, plus dodatni sadržaji, vezani za srpski jezik, istoriju i kulturu.
Otvorena je za đake svih vjera i nacija, a plate profesorima, kao i u drugim školama, obezbjeđuje Ministarstvo obrazovanja Hrvatske.
Tako to izgleda, što bi se reklo, formalno pravno.
A u stvarnom životu to izgleda ovako: uz srpski i hrvatski, đaci uče i engleski, njemački i latinski jezik, pa sve redom uobičajene gimnazijske predmete, kao što su matematika, biologija, geografija, istorija, filozofija, pa ekologiju, muzičku i likovnu umjetnost, pravoslavnu vjeronauku… sve u svemu 22 predmeta!
– Po takozvanom „modelu A“, mi imamo pravo da nastavu iz likovne i muzičke umjetnosti, istorije i geografije obogatimo sadržajima vezanim za srpsku tradiciju i kulturu. Mi tu mogućnost koristimo, ali pri tom nismo oduzeli ništa od redovnog kurikuluma. Dakle, naša djeca uče više gradiva, nego njihovi vršnjaci u drugim gimnazijama – objašnjava direktor Lalić.
A to daje rezultate. Na državnoj maturi đaci ove gimnazije postižu odlične rezultate. A na nedavno održanom kvizu Hrvatske knjižnice su briljirali i osvojili prvo mjesto.
-Nije to nikakvo čudo, jer naši učenici imaju četiri časa nedjeljno hrvatski i četiri časa srpski jezik i književnost. A oba predmeta predaju odlične profesorke – kaže s ponosom direktor–ravnatelj.
Profesorku srpskog, Valentinu Pipinić, zatekli smo na času, kako sa maturantima diskutuje o čuvenom romanu Miloša Crnjanskog „Seobe“.
– Želim da djeca budu srećna na mojim časovima, da čujem njihov stav, čak i ako je taj stav drugačiji od uobičajenog. Oni tako vježbaju razmišljanje i izražavanje – kaže profesorka Valentina.
Ističe da se u ovoj gimnaziji njeguje individualni pristup svakom učeniku i da nastavnici đake doživljavaju kao svoju djecu. Ako je neko dijete zabrinuto ili odsutno, profesor treba da otkrije šta je uzrok tome.
– Ovdje vlada topla porodična atmosfera, što je jako bitno jer većina naših đaka živi daleko od svojih roditelja. Ali, kad su u pitanju obaveze i učenje nema “porodičnog popusta” – objašnjava profesorka Valentina.
Kako to izgleda dobro zna Nađa Kragić (16), učenica drugog razreda iz Kotor Varoša u BiH, Republika Srpska. Ona roditelje viđa jednom mjesečno, za više od toga nema vremena: niti je Kotor Varoš preko plota, niti je gimnazija laka škola.
Na ideju da upiše Srpsku pravoslavnu gimnaziju došla je slušajući priče svog rođaka iz Gline, koji je završio ovu školu. Roditelji su je podržali i tako se Nađa lani obrela u Zagrebu.
– U početku mi nije bilo lako. Ipak je Zagreb, u odnosu na moj zavičaj, ogroman grad, a i ljudi su ovdje drugačiji. Ali prilagodila sam se i sad sam stvarno srećna – kaže Nađa.
Živi u đačkom domu. U početku su se drugari čudili, u stilu „otkud djevojčica iz Republike Srpske u Zagrebu“, ali nikad nije doživjela ni najmanju neprijatnost.
– Naprotiv, stalno me pitaju za srpske riječi i izraze, koji se razlikuju od hrvatskih, a neke drugarice su me čak zamolile da ih naučim ćirilicu – kaže Nađa.
Bilo je, doduše, nekih „manjih incidenata“ u javnom prevozu, ali Nađa je to „iskulirala“. Ne želi da joj takve sitnice pokvare priliku da se školuje EU, a da pri tom uči i svoj maternji jezik i srpsku istoriju.
– Samostalnija sam i spremnija za život od mojih vršnjaka koji su ostali u Kotor Varošu. Kada završim ovu gimnaziju, biću spremna sa da studiram bilo gdje, pa i u Londonu ili Beču – kaže samouvjereno.
Nađa još ne zna šta će studirati, ali pošto su joj matematika i fizika omiljeni predmeti, nije teško naslutiti na koju će stranu.
Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu pohađaju i dvije Banjalučanke, te nekoliko đaka iz Zagreba i iz Srbije.
Ipak, kao i ranijih godina, najviše je učenika iz srpskih zajednica Hrvatskoj, naročito iz Dalmacije i Like, a prednjače Kninjani.
Iz Knina su i maturanti Milica Radulović i Jovan Sinobad.
– U osnovnoj školi u Kninu većina djece u razredu su bili Hrvati i znalo je biti problema. Ovdje smo sigurni smo i zaštićeni, atmosfera je prijateljska i motivišuća. Bliski smo sa profesorima, razredi su mali, što nam olakšava učenje – kaže Milica.
Njen drugar Jovan matematički precizno nabraja prednosti svoje škole: dobro društvo, kvalitetna nastava, odlični uslovi i velike mogućnosti za izbor fakulteta.
David Bradaš, takođe iz Knina, već je izabrao svoj put, iako još nije maturant.
– Volim i istoriju i povijest, „šaltam“ srpski i hrvatski, kao pravi poliglota, ali ipak najviše volim geografiju, pa ću to i studirati – kaže ovaj simpatični učenik trećeg razreda.
Njegov vršnjak Đorđe Kondić iz okoline Daruvara odlučio je da postane fizioterapeut. Vjerovatno će tako i biti, jer rijetki su đaci Srpske pravoslavne gimnazije, koji su nisu upisali baš ono što su zacrtali. Ali, nije stvar samo u uspjehu.
– Srećan sam i ponosan što idem u školu, koju je završio i moj stariji brat Milorad – kaže Đorđe.
„Spogovci“, kako su đaci sebi smislili „nadimak“, zbog skraćenice imena škole (Srpska pravoslavna opšta gimnazija), nastavu pohađaju u savremeno opremljenoj školskoj zgradi u ulici Svetog duha.
Pod istim krovom je i duhovni centar sa bioskopskom salom, te kapela Svetog Save, koja je u doba korona lokdauna bilo jedino molitveno mjesto dostupno vjernicima SPC u Zagrebu.
Na spratu iznad učionica su prostorije Mitropolije zagrebačko ljubljanske. Tu i danas često boravi patrijarh Porfirije, koji je na tron poglavara SPC izabran upravo kao zagrebačko ljubljanski mitropolit.
Ovo zdanje je izgrađeno prije 10 godina, a Gimnazija je osnovana još 2005. Prvih godina je nastava organizovana u prostorijama SPC na Cvjetnom trgu. U početku su ovu školu pohađala samo djeca iz Dalmacije, sa Korduna i iz Like.
– Škola je i osnovana s ciljem da uz kvalitetno opšte obrazovanje, đaci u prijateljskom i sigurnom okruženju prodube znanje o svojoj nacionalnoj istoriji, jeziku i duhovnosti, kako bi postali nosioci kulturnog i političkog života Srba u Hrvatskoj – kaže direktor Lalić.
S ponosom ističe da bivši đaci Srpske pravoslavne gimnazije, koji su završili fakultete, danas rade u Srpskom narodnom vijeću, u Arhivu Srba u Hrvatskoj i u Srpskom privrednom društvu „Privrednik“.
– Neki su i ljekari, ovde u Hrvatskoj, ali i u inostranstvu, širom svijeta od Kanade do Češke – kaže Lalić.
Ali, to nije sve: ima „spogovaca“ i među uspješnim sportistima i umjetnicima. Tako je Novak Tepšić, danas student, istovremeno i fudbaler prvoligaš. Igra za „Slaven Belupo“. A stendap komičar Goran Vinčić na RTL televiziji radi sa Zoranom Šprajcom u emisiji „Stanje nacije“.
I biće toga još. Ove godine Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu je upisala 18. generaciju đaka i ispratila 14. generaciju maturanata. Istorija je tek počela.
Ko je Katarina Branković?
Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu od osnivanja nosi ime Kantakuzine Katarine Branković, celjske grofice i kćerke srpskog despota Đurđa Brankovića.
Ova izuzetna žena je živjela u 15. vijeku, na prostoru od Beča i Venecije do Carigrada. I nakon udaje za katoličkog grofa ona je ostala vjerna pravoslavlju.
Vladala je velikim posjedima na području današnje Slovenije i Hrvatske. U poznim godinama je posredovala u postizanju mletačko – turskog mira, a potom preuzela brigu o svetogorskim manastirima.
U Varaždinu je 1454. godine za nju prepisan ”Apostol”, važna bogoslužbena knjiga, koja predstavlja do danas najstariju sačuvanu ćiriličku knjigu nastalu u Hrvatskoj.
Privatno je bila nesretna: sahranila je svo troje svoje djece, supruga i sestru Maru i duboku starost dočekala sama.
