Radi pedantno, ivice kao žilet, na zidovima najprije stavlja izolaciju, pa preko ljepilo. Maže ga kao malter, ravno, formira zid preko koga će doći mrežica, pa opet lepak pa fasadna boja.
– Vi ste profesionalac? -pitam u prolazu čovjeka koji radi opušteno i čavrlja sa komšijama.
– Da – kaže – time sam se i ovdje bavio, između ostalog.
Shvatam da ne živi u Leskovcu i nastavljamo priču. Zove se Kristijan Krstić (1976). Ime je dobio po želji svoje tetke. Rođeni je Leskovčanin, ima dvoje odrasle djece. Živi u Beču. Po zanimanju je mašinski bravar, ali se tim poslom nije bavio već je pomagao ocu u pekari, baš u ovom prostranom lokalu pored ulice.
– Međutim, ostao sam bez oca mlad, pa sam lokal izdavao, ali sam po Srbiji radio molerske radove – krečenje, gletovanje, fasade…- priča.
Već 10 godina živi i radi u Beču, bavi se upravo molerajem.
– Zarađujem duplo više nego ovdje- odgovara.
– Koliki je to duplo? – pitam.
– Tamo može da se zaradi od 2.500 do 3.000 evra mjesečno, a ovdje oko 1.500 evra. Koliko čujem i ovdje su skočile cijene majstora. Međutim, u inostranstvu je život skuplji, prije svega mislim na plaćanje stana, to je najveća stavka, pa skoro dođe na isto – objašnjava i dodaje da on u Leskovcu ima i svoju kuću.
– Pa šta ćete onda u Beču ako vam dođe skoro na isto? -pitam.
– Moja druga supruga ne želi zbog svoje djece. Ja je molim da dođemo, da se vratimo ovdje. No tamo su mnogo bolje mogućnosti za djecu, to je glavni razlog, mada ja, na primjer, živim na relaciji posao-kuća, večera, spavanje. Nemam vrijeme za provod – kaže on na kraju, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu