Sve češće priče o porodičnim ljekarima koji su naprasno “zaboravili” šta im je posao nisam shvatao ozbiljno dok se nisam sam našao u nevolji. Tako to biva; misliš da drugi malo lažu, malo više pretjeruju, sve dok ti tijelo ne počne otkazivati poslušnost.
Da sam slijepo slušao savjete kletom sudbinom dodijeljenih mi ljekara, u posljednjih godinu i po dana bio bih slijep na jedno oko, a bogami i prethodna dva mjeseca ležao dva metra pod zemljom. Bio bi to mali gubitak za novinarstvo, malo veći za porodicu, ali nenadoknadiv za mene.
U oba slučaju doktori nisu prepoznali klasične simptome!
U martu 2020. suočili smo se sa tada totalnom nepoznanicom. Korona je zavladala, ambulante su bile zabranjena zona, sve se telefonom odrađivalo.
Kada sam prvi put nazvao doktorku i požalio se na probleme s okom, prva reakcija je bila: “Bolje da ne idete na UKC. Znate kakva je situacija.” (U magnovenju, to me podsjetilo na čuvenu repliku iz “Lepote poroka”: Šta će ti oko? K'o da ćeš njime nišaniti!)
Posavjetovala me da koristim kapi za oči, pa ako za neki dan ne bude bolje…
Đavo mi nije dao mira, pa pozvah prijateljicu, koja nije medicinski radnik, ali mi je mogla preporučiti nekog ko će možda pokazati zrnce brige o mom zdravstvenom stanju. Čim sam joj objasnio simptome, k'o iz topa je izustila: “To je ablacija retine. Nije ti se s tim igrati. Mogao bi ostati bez vida.”
Tek nakon novog poziva “porodičnoj” doktorki i insistiranju da odem na pregled dobijam uputnicu specijalisti. Naravno, istog dana sam operisan.
Krajem novembra 2021. situacija popušta, ali ne zbog korone, koja nas i dalje mlati sve redom, svrstavajući nas u svjetski vrh po smrtnosti. Narod je, filovan djelovanjem antivakserskog lobija, operisan od logičkog rasuđivanja i/ili nebrigom institucija i nadležnog “kriznog” štaba, sve opušteniji, bez maske ulazi u trgovine, crkve, autobuse… Kao posljednji bastion ostaju zdravstvene ustanove.
Ali, šta to vrijedi kada me, nakon iscrpnog objašnjenja šta me sve muči, doktorka upućuje u… kovid ambulantu! Nema veze što užasno boli cijeli grudni koš, trne lijeva ruka, preznojavaš se, tjera te na povraćanje… kada je “EKG uredan” i kada si povremeno šmrcao zadnja dva dana. Ne pomaže ni podatak da sam revakcinisan tri mjeseca ranije.
Sutradan ujutro, nakon četiri nova napada, u bolovima se, gotovo sklupčan, pojavljujem pred doktorkom. Prvo što me pita: “Zar vi niste otišli u kovid ambulantu”, ali kada je vidjela da je đavo odnio šalu poziva Hitnu pomoć. Naravno, dolaskom u UKC istog trena mi je ugrađen stent.
Davno su prohujala vremena kada su učitelj i doktor u maloj sredini bili poštovani do ranga božanstva, a oni uzvraćali znanjem i pažnjom. Njihova riječ se poštovala.
Danas, izgleda, ljudi u bijelom smatraju kaznom što nisu angažovani u ambulanti bliže centru grada, koja im, uvjereni su, po nečemu “pripada”, pa pacijente gledaju kroz normu izdatih recepata i kao hodajuće zombije neizlječivo zaražene koronom. Negdje usput su zaboravili da je to ljudsko biće došlo kod njih po pomoć, svjesno da ne valja odgovore tražiti preko interneta i još svjesnije nemogućnosti da baš za sve ide privatniku.
Nije sjajna bila situacija ni kada je uveden model “porodične medicine”. Iako najavljivan kao značajno poboljšanje u usluzi građanima, ubrzo se vidjelo da praktično sve ostaje isto, možda čak i gore u nekim segmentima. Forma se promijenila, suština ostala ista.
U društvu ogrezlom u lopovluku (korupcija je za ovo što se u Srpskoj dešava blaga riječ) i nepotizmu nije ni čudno što nijedna reforma ne uspijeva. Reforma primarne zdravstvene zaštite samo joj je do koljena ukopala onu jednu nogu u grobu, dok u drugoj ima sve manje snage da se iskobelja.
Sve češće javne optužbe za nesavjesno liječenje, doktor kojeg i pored odrapljene zatvorske kazne kolege ljubomorno čuvaju na slobodi, afere i smrtni slučajevi koje su prekrili ruzmarin i šaš, pokazuju da se esnaf čvrsto drži, poput Kabale, i da ga ne pogađa gubitak povjerenja sve većeg broja građana.
Nažalost, negdje moramo da se liječimo, makar cijeli život proveli u potrazi za svetim gralom, porodičnim doktorom koji će imati strpljenja da nas bar sasluša. Ko preživi, pričaće…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu