Ravnice široke kao duša, ljudi mekani kao pamuk, lalinske šale zbijane na vlastiti račun, zemlja plodna da nahrani pola svijeta, plodna kao što su bile njegove pjesme.
Isticao se panonski mornar bez mora stihovima koji se nikad nisu ponavljali. Pjesme bez klasičnog refrena “tri puta bog pomaže” bile su, i ostale, romani, kojima je najnježnijim bojama slikao svoj pogled na svijet. Da je za života objavio samo dvije numere – “Samo da rata ne bude” i “Ne lomite mi bagrenje” – Đorđe bi širom otvorio vrata vječnosti.
Imao je on i strašnog pijetla, koji je raspaljivao maštu lijepih protinih kćerki, djevojke sa čardaš nogama su žudile da ih u razdjeljak poljubi, na konjima vranim po livadi razigranim čekao je da stigne jesen, prisjećao se vremena kad se dobro jelo baš, kada su džaba novci bili pored namćora zvanog Boža Pub, baladama nam je lomio srca k'o bagremov prut, onako usput.
Razmišljao je svojom glavom, što nije popularno ni u jednom režimu, pogotovo ne ratnom i poratnom, koji nam, eto, drži omču oko vrata već duže od četvrt vijeka. Ispisivao je portrete naših života, ne tražeći krivca za sve što nam se o glavu obijalo od je*enih devedesetih, kada su u čitanke ušle bitange, nigdje drugdje osim u nama samima, jer smo se sklanjali i ćutali, zaglibljeni u mutnoj vodi i osuđeni da nam sudbinu rješava nekakav som.
Oni koji su ga poštovali u njemu nisu vidjeli muzičara već prije svega pjesnika, mada bi lakše bilo reći da je bio najbolji muzičar među pjesnicima i najbolji pjesnik među muzičarima.
Svojim stihovima pokušavao je da probudi u nama ono najbolje, a koliko je uspijevao u toj misiji vidi se što su ga voljeli širom bivše Jugoslavije. Bilo je i onih koji su ga pljuvali, ali kakav bi to bio čovjek koji bi se na kraju života mogao pohvaliti kako nije imao neprijatelja. Meni se čini da dežurni kritičari zapravo nemaju poetsku nit u sebi, da im se gade i Jesenjin, i Jakšić, i Puškin, i Zmaj, i Lorka, i Kostić, i Dikinsonova, i Ujević, i Prever… ali i sam život koji su primorani da žive.
U moru bisera koje je ostavio iza sebe najdraža mi je ipak “Slovenska“, jer me je naučila da postojimo jedino zbog ravnoteže među zvijezdama. Da nije bilo Balaševića, vjerovatno bih to shvatio na bolniji način.
Hvala ti na svemu, Đorđe! Neko je od gore vidio sve i pozvao te, ali sigurno ne da bi orao nebeske njive.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu