Drugo stanje za svaku majku bi trebalo da su neopisiva sreća i radost, međutim prvu trudnoću i porod Banjalučanke Vaske Straživuk pratila su ratna dešavanja u BiH, a odmah zatim i strahovanje za život tek rođenog sina. Vaska, tada dvadesetogodišnjakinja, porodila se 20. juna 1992. godine, u strahovitom periodu kada je već 12 beba u banjalučkoj bolnici preminulo zbog nedostatka kiseonika za inkubatore.
Porodila sam se malo prije termina, početkom devetog mjeseca, Đorđe je isprva bio u redu i smješten je među zdrave bebe, ali mu je nakon davdesetak sati pozlilo i zatrebao mu je kiseonik. Prvo su mi doktori rekli da ima problema sa disanjem i da će mu samo malo pomoći. Stavili su ga na neki običan krevet koji je imao kao poluloptu nad glavom, išla je cijev sa kiseonikom i nije sve toliko strašno djelovalo. Ali, već drugi dan kad sam došla, Đorđe je bio u inkubatoru prikopčan na cijevi i onda mi je doktor rekao da mu je pozlilo, da su ga morali prikopčati na kiseonik i da je živ dok kiseonik traje – ispričala je za Srpskainfo ova majka svoja bolna sjećanja.
Tog momenta, kaže, u rezervama je bilo nešto kiseonika za bebe, a televizijska ekipa snimila je tada i Vaskin javni apel u ime svih porodilja da, ko god može, dostavi boce sa kiseonikom u bolnicu.
– Znam da sam političare molila da se smiluju i puste da se kiseonik pošalje iz Beograda. Doktor je pojasnio da se može koristiti i kiseonik za autozavarivanje, što mnogi nisu znali, pa su onda majstori i to slali, donosili i sa ratišta. Kiseonik je bio u zajedničkoj prostoriji i prikopčavao se kako je kojoj bebi trebalo. Srećom, dok je Đorđe bio u inkubatoru izdržale su zalihe – govori ona, a u očima ne može da sakrije suze.
Majke su, priča, tih dana samo strahovale hoće li biti kiseonika za njihovu djecu, i raspitivale se kod doktora da li su bebe dobro. U svoj toj nesreći, prisjeća se Vaska, nije sebi htjela priznati, niti razmišljati da nešto može poći po zlu, svaki dan samo je očekivala da će njenom sinu biti dobro. Saveznik su joj, priznaje, bile njene mlade godine i neznanje o tome kakve sve zdravstvene posljedice njen sin može imati ukoliko i na momenat nestane kiseonika.
– Strah je uvijek bio prisutan, svaki dan dođeš, gledaš svoje dijete ima li kiseonika, a noći su nam najteže padale jer nismo mogle biti sa bebama od 21 čas do šest sati ujutru. Ipak, da sam u tim godinama znala sve komplikacije koje se Đorđu mogu desiti i kakve posljedice mogu ostati, tragičnije bih to sve prihvatila. Njemu je pukla plućna maramica, jedno krilo nije uopšte funkcionisalo, stvarao se neki vakuum i postojala je mogućnost da se srce preklopi i da nastane trenutna smrt. Međutim, ja to nisam znala. Bilo me je strah da ne nestane kiseonika, ali za sve druge posljedice nisam znala i to neznanje me je psihički spasilo – priča nam ova Banjalučanka koja je sa bebom bila desetak dana u bolnici, a tek kada su otpušteni kući doktori su joj pojasnili šta je sve maleni Đorđe preživio.
Mlada porodilja ipak ni kući nije imala mnogo vremena da razmišlja o pretrpljenom strahu, posvetila se svakodnevnim obavezama dok je muž u vojsci, brizi oko bebe koju je morala voditi i na česte zdravstvene kontrole.
Veliko otreženjenje doživjela je, kaže, tek nakon četiri godine, kada je u bolnici slučajno srela 14 zvjezdicu Marka Medakovića i njegovu majku. Marku je nedostatak kiseonika kada je rođen ostavio trajne posljedice.
– Do tada ništa nisam znala, i tek kada sam vidjela malog Marka i popričala sa njegovom majkom shvatila sam težinu svega što smo preživjeli, a sa čime se oni još bore, i noge su mi se bukvalno odsjekle – govori Vaska.
Upravo zato što ova velika tragedija nije pogodila njenu porodicu i što se iz porodilišta sretna vratila kući, ne voli mnogo da priča o dešavanjima tog juna. Prvi put javno je govorila u dokumentarnom filmu o 12 beba „Dah života“ Snježane Brezo, kada su mnogi i saznali za njenu priču.
– Presrećna sam što je sve prošlo, to je neki moj bol i ne volim više da se vraćam tim sećanjima, nisam ni Đorđu mnogo objašnjavala kako se sve to dešavalo. On zna da je rođen tada kada nije bilo kiseonika, ali bez mnogo detalja – završava priču Vaska Straživuk, koja se sa porodicom veseli svakom Đorđevom rođendanu, a idućeg mjeseca ovaj mladić napuniće 26. godina.
Đorđe danas pomaže drugima
Cijelo djetinjstvo Đorđe Straživuk je bio aktivno dijete, volio je i trenirao sve vrste sportova, tenis, odbojku, plivanje, fudbal, a kao stariji sin, majci je uvijek bio od velike pomoći u kući i o oko brata Davida. U porodici Straživuk ponosni su na prvenca koji je prošle godine pristupio i banjalučkoj Gorskoj službi spašavanja, tako da je on sada taj koji pruža nesebičnu pomoć drugima. Đorđe kaže da mu majka nikada nije detaljno ispričala o njihovim danima u bolnici, jer se uvijek rasplače kada je upita šta se dešavalo u vrijeme kada je rođen.
Bolna godišnjica
U Banjaluci će sutra biti obilježena godišnjica stradanja 12 beba u banjalučkom porodilištu, u periodu maj i jun 1992. godine, zbog nedostatka kiseonika koji nije mogao biti dopremljen ni kopnenim, ni vazdušnim putem. Djevojčici Slađani Kobas tada je ozbiljno narušeno zdravlje i umrla je u 13. godini, dok Marko Medaković živi sa trajnim zdravstvenim posljedicama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu