Najviše me je pogađalo što su govorili da je moje zatvoreništvo bilo obična šetnja – piše Kampuš u knjizi “Sajberzavidnici. Diskriminacija na internetu”, koja će se danas pojaviti u prodaji. Ona opisuje svoja iskustva i traži uvođenje strožih kazni za sajber-mobing.
Nataša Kampuš je imala deset godina kad je oteta na putu do škole. Volfgang Priklopil ju je zatvorio u podrum, obezbijeđen vratima od sefa. Osam godina ju je psihički i fizički zlostavljao, morala je da mu kuva i čisti. Prve godine nijednom nije izašla iz svoje tamnice, a onda je počeo da je pušta barem u kuću. Kasnije je išla s njim i u nabavku i šetnju, jednom ju je čak poveo na skijanje. Nikada ni od koga nije tražila pomoć, jer joj je prijetio da će ubiti i nju i te ljude. Avgusta 2006. uspjeva da pobjegne. Imala je 18 godina. Nekoliko sati kasnije otmičar se ubio.
U knjizi, Kampuš otkriva da ni danas ne može da nađe mir zbog mobinga na internetu i predlaže uvođenje međunarodne internet policije, koja bi odmah intervenisala u slučaju kršenja odgovarajućeg zakona. Umjesto da ćutke trpe uvrede na društvenim mrežama, žene bi trebalo da informišu policiju, smatra Kampuš.
Otkriva da joj kritičari najviše zamjeraju što se u javnosti ne predstavlja kao skrhana žrtva.
– Vide da se smješkam i uopšte im ne pada na pamet da sam srećna što sam živa i uživam u slobodi upravo zbog svega užasnog što sam preživjela – piše u knjizi.
– Govorili su da sam gramziva, da volim da se slikam, da sam lažljiva i proždrljiva – piše Kampuš. Nije joj jasno otkud tolika mržnja. Često primjećuje da je prolaznici krišom fotografišu na ulici, a te slike se poslije toga pojavljuju u medijima.
U intervjuu za časopis “Bunte” Kampuš kaže da je u početku mislila da će ljudima biti drago što se spasla.
– Nisam ni sanjala da će me vrijeđati, kritikovati i biti neprijateljski nastrojeni prema meni. Nažalost, to se stalno događa. Mržnja s kojom se suočavam na internetu je neshvatljiva. Ne znam zašto je tako. O meni kruže laži, svašta mi podmeću, a iza toga stoje ljudi koji me uopšte ne poznaju – kaže ona.
– Najstrašnije je kada neko napiše: “Crkni već jednom” ili “Vrati se u podrum”. Neki kažu da zatočeništvo sigurno nije bilo toliko strašno… Ponašaju se kao da sam imala sreću što sam bila u zarobljena.
Ona otkriva da ponekad ide u pratnji tjelohranitelja, jer njen advokat odmah obavheštava policiju o prijetnjama smrću i porukama progonitelja.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu