U jednom od tekstova piše o tome zašto je odlučila da se uda za čovjeka kojeg nije voljela.
Odmah nakon što mi je zaključen razvod, sjela sam na kauč i gledala u plafon satima.
Televizor je bio isključen, u cijeloj kući bila je tišina. Ništa nije ometalo moja sjećanja na divne trenutke braka – 12 godina odlazaka na odmore, porodičnih proslava, šaputanja na jastuku i odgajanja našeg sina. Ove slike su se smjenjivale na plafonu, a ja sam zaboravila na glad i na sve ostalo.
Željela sam da se sjećam, da se sjećam onog vremena kad je sve imalo smisla. Onog vremena kada su i mama i tata bili zajedno uz sina.
Sjećala sam se njegovog osmjeha, zvuka njegovog smjeha, zagrljaja i cjelovitosti koju sam osjećala kada sam sa njim i našim sinom. Osjećala sam se voljeno i držala sam se tog osjećanja sve dok jednom nije iščezlo. Poslije sam se držala sjećanja na njega, prenosi Žena Blic.
Živjela sam u prošlosti i pasivno se kretala kroz život. Plašila sam se da nikad više neću naći to. Kako ponovo da izgradim osjećanje cjelovitosti i sigurnosti? Kako da moj sin stekne takav osjećaj?
Morala sam da nađem novog muža!
Ako se ponovo udam, moj sin neće odrastati samo uz majku. A ako brzo nađem nekoga, moj sin se neće sjećati majke koja je bila usamljena. I tako sam završila pred oltarom po drugi put – slomljena, sa dijagnostifikovanom depresijom i očajna.
Najbolja osobina mog budućeg muža bilo je to što je volio moje dijete. Bio je djetinjast sam po sebi i bila sam sigurna da me neće povrijediti – ni mene ni moje dete. Konor mi je bio važniji od moje sreće.
Kada mi je glas u glavi rekao da nešto nije u redu, nisam htjela da ga poslušam. Govorila sam sebi da je on dobar čovjek i da se dobro slaže sa Konorom. Ali…
Zbog toga mnoge žene naprave ovako veliku grešku poslije razvoda. Sigurna sam da postoji još razloga, ali kod mene je glavni razlog to što sam htela da stvorim osjećaj stabilnosti sebi i svom sinu. Zato sam se udala za čovjeka kojeg nisam voljela. Pri tom ne mislim na finansijsku stabilnost. Stabilnost za mene znači prsten na ruci i cjelovita porodica.
Koliku grešku sam napravila.
Ispostavilo se da parče papira koje nas čini mužem i ženom ne može da me ispuni, da stvori cjelovitost i da zamjeni ljubav. Rastali smo se poslije godinu dana i opet sam se osjetila usamljeno. Nisam mogla da prestanem da plačem.
Sada razumijem zašto se mnogi odlučuju na glupe stvari poslije razvoda i prepoznajem staru sebe u praznini koju osjećam. Voljela bih da zagrlim staru sebe i da joj kažem da ne treba da brza, da bih poštedjela sebe poniženja.
Udaja za muškarca kojeg nisam voljela i razvod od njega bili su propraćeni posramljenošću zbog još jednog promašaja. Ali ovo iskustvo me je naučilo da ljubav ne može da se izazove na silu i da je ponekad bolje biti sam.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu