Moglo bi se tu još nabrajati, ali i ovo je dovoljno da pokaže sav apsurd naše spoljnotrgovinske razmjene, te dokaže da nam je domaća proizvodnja u svojevrsnom kolapsu.
Umjesto da se vidi gdje škripi i kako pogurati domaću poljoprivredu i proizvodnju, valjda je lakše ignorisati nekontrolisani uvoz, čak i one hrane koje bismo mogli da imamo i za bacanje.
Posebno poražava činjenica da, bar kad je riječ o poljoprivrednim proizvodima, vlast ima mehanizam da ograniči njihov uvoz – što kroz sezonske zabrane, što kroz dodatne takse. Iako im, s ciljem zaštite vlastite proizvodnje, svi međunarodni trgovinski sporazumi daju odriješene ruke za jedan takav korak, godinama smo u poziciji “ista meta – isto odstojanje”.
Nažalost, država je odavno izgubila kompas šta je to što, htjeli ili ne, moramo da uvozimo, a šta je sramota kupovati po bijelom svijetu.
A zar nije sramota da godišnje uvezemo stotine hiljada tona voća, povrća, mesa i raznih prerađevina, dok naši farmeri ne mogu da prodaju svoja goveda i svinje, a povrtari se na đubrištima rješavaju onoga što su teškom mukom proizveli?!
Naravno da jeste, ali isključivo za one gore koji bi, da hoće ili znaju, trebalo bar da pokušaju da stanu na put nekontrolisanom uvozu visokosubvencionisanih roba iz inostranstva, zbog kojih naše ne mogu da se izbore za svoje mjesto ni na domaćem tržištu.
Još kad se u obzir uzmu nedovoljni podsticaji, te brojni drugi problemi u domaćem agroindustrijskom sektoru, a za koje niko pretjerano ne haje, jasno je da domaćim proizvođačima još zadugo nema na zelenu granu.
Pa, zar nije sramota da se u zemlji koja puca od poljoprivrednog potencijala godišnje pojede čak 70 odsto hrane iz uvoza, i tek neka sića iz domaćih pogona.
Kako da, u ovakvoj situaciji, farmer proda svoju sirovinu, fabrika proizvede dovoljno da bi mogla više da proda i zaradi i otvori još koje radno mjesto.
Sve dok budemo nekontrolisano uvozili, a svoje prodavali u tragovima ili bacali, neće biti prilike za napredak ni domaćeg farmera, ni domaćeg proizvođača, ni domaće privrede, generalno.
Možda borba za svoje i nije tako laka, ali je problem što mi, uopšte, ne znamo ni kako bi ona izgledala, jer sva obećanja već godinama ostaju na praznim pričama.
Da domaći farmeri vide bar malo volje na vlastima da im pomognu, sigurno ne bi organizovali proteste na granicama, što se desilo i krajem prošle godine.
Nažalost, i to im je uzalud, jer se, kao i mnogo puta do sada, niko nije ni trznuo da izađe s nekim konkretnim prijedlogom, koji neće ostati mrtvo slovo na papiru. Sramota.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu