S jedne strane, ovi roditelji se u svojoj muci i dalje uglavnom oslanjaju sami na sebe i razgovaraju samo između sebe. Čak i kada su im dostupni stručnjaci psiholozi da im pruže psihosocijalnu podršku, oni je rijetko koriste, jer često ne prepoznaju ili ne prihvataju da im je potrebna. Između ostalog i zbog našeg tradicionalnog poimanja, ali i svojevrsnog straha da razgovori sa stručnjacima trebaju samo “ludima“.
S druge strane, ni kao društvo nismo daleko odmakli u razumijevanju i svijesti o teretu koji ovi ljudi nose, a posebno njihovog straha da im se kao roditeljima ne smije ništa desiti. Nije to toliko nedostatak empatije, koliko o tome malo i rijetko razmišljamo.
Da imamo osećaj za teško oboljele mališane pokazali smo više puta, što kroz humanitarne akcije, što kroz osnivanje Fonda solidarnosti za njihovo liječenje u inostranstvu. Ali bilo bi korisno da ih podržimo i tako što ćemo pomoći njihovim porodicama dok se bore za njihovo zdravlje.
Češće nego što smo toga i svjesni, njima bi, recimo, dobro došlo da makar ne brinu za materijalnu sigurnost svoje porodice, dok se bore za svoje i zdravlje svoje djece.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu