Gledajući njih mnogi se često pitaju: „Zar je moguće da u ovoj državi ne postoji niko normalan i sposoban za obavljanje te funkcije?!“
Da, zaista, zar je moguće da se među hiljadama članova stranke na funkcije probiju oni koji u nekom normalnom, razvijenom svijetu, ne bi mogli odmaći dalje od aktiviste?
Postoje samo dva odgovora ili da u strankama zaista nema niko sposobniji od ponuđene opcije, ili ima, ali se nisu dovoljno „umilili“ partijskom šefu da ih predloži na određeno mjesto.
Sve dok sposobni ostaju u sjenci, na funkcije dolaze osobe sa sumnjivim diplomama, upitnim znanjem, uličnim riječnikom, drske, bahate, bezobrazne…
Vozači preko noći postaju pomoćnici ministara ili direktora, konobari savjetnici, frizerke načelnice, a hostese šefice kabineta.
I dok u privatnom sektoru nerijetko i za posao trgovca traže fakultetsku diplomu, u javnoj upravi visoki funkcioner može postati i osoba sa osnovnom školom.
Nije otud ni čudo što se mnogi često pitaju: „Pa dobro, ako je ta osoba najbolje što je stranka mogla ponuditi, kakvi su tek ostali“?
A ti ostali, možda su najbolji na svijetu, inteligenti, pošteni, uglađeni… Sve im džaba ako nisu glasni.
Praksa je pokazala da su u BiH često najglasniji upravo oni koji najmanje zaslužuju određenu funkciju, a oni koji su ćutljivi i koji u tišini rade odgovorno svoj posao njih niko i ne primjećuje.
Zahvaljujući “galamdžijama” oni koji svoj posao rade odgovorno i temeljno ostaju tako u sjenci, a to što su radili dobro sve to ponište neodgovorne kolege koje rade loše.
Da li to nekoga zabrinjava?
Naravno da ne, jer zbog loših rezultata, bahatosti ili nesposobnosti još niko nije ostao bez fotelje. To znaju i funkcioneri, a i građani.
Ovi prvi znaju da su sigurni sve dok imaju podršku partije, a ovi drugi za sada žive u iluziji kako se to njih ne tiče.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu