Oni su, zajedno sa Brankovim potomcima, svjedočili o velikom piscu.
I srećan sam i tužan, istovremeno, kada dođem u posjetu Branku, u njegovu kuću, njegovu školu i njegovo selo, kaže Vasilije Karan (87), najstariji učesnik ove manifestacije, Brankov prijatelj.
– Srećan sam, jer sam poznavao Branka, znam mnogo o njemu, njegovim junacima, mjesečinama i tugovankama, o partizanskom vojevanju i zavičajnim dogodovštinama. Družio sam se s njim, pisao reportaže o njemu, a posjedujem i sva Brankova djela. On je veliki i zato što je kroz šalu, dosjetku, najbolje naslikao naše Krajišnike – kaže Karan.
Narodni govor
Dodaje da je Branko Ćopić narodni govor na velika vrata uveo u književnost i književni jezik.
Enes Kišević, znameniti pjesnik, glumac, recitator, svestrana umjetnička gromada, porijeklom iz Bosanske Krupe, u Brankovoj kući i njegovoj avliji, kazuje nam da su on i Branko disali isti vazduh, pojili se sa istog pjesničkog vrela.
– Branko je sinonim za cijelu Krajinu, za sve ljude koji razumiju i govore isti jezik. Bio je ipak poseban, a naša je obaveza da njegovu ličnost zalivamo sjećanjem, da bi njegova misao, njegova poruka opstali. On je ušao u vazduh, u zemlju, u Japru, tu i sada raste… Branko je stvorio svoj svijet, živio s nama, da bi na kraju kazao: zbogom lijepi i strašni živote, i vratio se u taj svoj svijet, u krilo svome djedu Radi – ispričao nam je Kišević oslonjen o rame bronzanog lika, ispred škole u Hašanima.
Krleža je volio Branka
Poznavao sam Branka, dodao je, često s njim dolazio u Krupu i Hašane, gostovali u školama. Bio je mlad, ali i sada osjeća radost, jer ga je poznavao.
– Krleža je volio Branka. Jednom prilikom, u Ljubljani, među brojnom književnom elitom rekao je da je jedini pisac među nama Branko Ćopić, jedini istinski pisac – svjedočio je Kišević o Branku Ćopiću.
Formirajući svoje književno znanje, nijednog trenutka nije bilo moguće zaobići književno djelo Branka Ćopića, naročito Grmeč i Podgrmeč. On je tako vješto, majstorski preplićući misli, riječi, rečenice, gradio likove svojih zemljaka, kazao je Enes Nikšić, književnik iz Novog Pazara.
– Brankovi likovi su živi, oni nas svuda i svagda prate. Za mene je gotovo nevjerovatno biti na mjestu tog grandioznog književnog vrela. Ovdje proživljavam i upoznajem novu dimenziju svoje mašte. Dolazak u Hašane za mene je velika privilegija – ističe Nikšić.
Podsjetio je da dolazi iz kraja dobrih pripovjedača i naratora, povlačeći književnu paralelu između njih i Branka, između Novog Pazara i Grmeča.
– Vještina oživljavanja svijeta i ljudi o kojima je Branko govorio, nevjerovatna je. Lakoća njegovog izražavanja, vještina stvaranja ambijenta toliko je jedinstvena i originalna, pa je teško, gotovo nemoguće pronaći sličnog ili njemu ravnog u književnosti – naglasio je Enes Nikšić, koji je, kako reče, dva dana putovao od Pazara do Hašana.
Nasljednici Brankove loze
U Hašanima živi Slobodan Ćopić, jedini nasljednik Brankove porodične loze. Na Brankovo kućište doveo je unuka Luku Ćopića i za Srpskainfo oživio uspomene na velikog pisca i svoga pretka.
– Kako se ne bih sjećao Branka!? Bio sam dječak kada je on dolazio ovdje. To je bio doživljaj za sve nas, njegove zemljake, svih generacija. Svi su htjeli da ga vide, da porazgovaraju, našale se. Branko je imao strpljenja za Hašance i Grmečlije. Trčali smo mu u susret. Kada je dolazio to bi se moglo uporediti sa slavom sela – pričao Slobodan ispred ostataka Brankove kuće, pored koje je izgrađena replika znamenitog objekta.
Na pitanje koliko ima Ćopića u Hašanima sjetno odgovara.
– Nikoga osim mene i supruge. Radio sam u Hrvatskoj, tamo penzionisan i vratio se u Hašane. Tu živim i čuvam uspomenu na Branka. Moj unuk Luka Ćopić mi je došao u posjetu. On sa roditeljima, mojim sinom i snahom, živi u Novoj Gorici – objašnjava Slobodan ubrzan nestanak Ćopića u Hašanima, ali i srodstvo s velikim piscem.
– Moj djeda i njegov su rođena braća. Po toj rodbinskoj liniji, ja sam Brankov brat, a moj unuk Luka, najmlađi potomak Ćopića je takođe i Brankov unuk. Njemu ovdje u Hašanima pričam o našem porijeklu, našim precima, a najviše o Branku, jer je za njega čuo cijeli svijet – objasnio nam je Slobodan Ćopić, podsjećajući na još neke članove zajedničke porodice.
– Branko u pričama opisuje babu Danicu kod koje se, kako kaže, mnogo puta najeo pite. Ona je moja baba, a njegova strina, koju dobro pamtim. Odavde su mnogi Hašanci otišli, ali Brankov duh živi i mi se pojimo tom snagom. Najviše ih se raselilo u Vojvodinu, dolaze, jednom ili dva puta godišnje. Kada bi ovdje bili bolji uslovi života vratili bi se ljudi – smatra Slobodan Ćopić.
Učesnici kolonije
Srećko Marčeta, predsjednik „Scene“, srećan je zbog 13. „Rijeke misli“, ali žalostan što je, kao i Branko, neshvaćen od lokalnih vlasti, bez podrške i razumijevanja, ali odlučan u svojoj pjesničkoj misiji.
Učesnici Međunarodne književne kolonije „Reke misli“ u Hašanima, Krupi na Uni i Novom Gradu su pjesnici iz Republike Srpske, Srbije i Hrvatske, Enes Kišević, Vasilije Karan, Jelena Stanojčić, Irena Stanković, Ines Erceg, Jelena Vujanović, Mila Šašo, Slobodan Drljača, Enes Nikšić, Asja Kišević i Srećko Marčeta.
Pjesničko okupljanje podržala je organizacija Međunarodna humanitarna organizacija katoličke zajednice u SAD (CRS) sa sjedištem u Sarajevu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu