Niko meni nije platio da ga reklamiram, povjerio nam se Milenko Majkić, najpopularniji svirač i pjevač u Lijevču a ni u Potkozarju odavno nema konkurencije.
– Ja pjesmom liječim dušu, to mi je osnovna zadaća koju sam davno sebi postavio i, nadam se, uspješno položio. Nisam bio naročit đak u školi ali sam na pozornici, pod šatorom, na zabavi, svuda gdje se narod okuplja, davno diplomirao – uvjeren je Majkić, pokazujući pjevačko znanje i muzičku vještinu, pod šatorom, u Kočićevu.
Mještani zaseoka Despotovići okupili su se na veselju. Htjeli su da uz hranu i piće, i Majkićevu pjesmu, proslave važan događaj. Asfaltirali su put selu a to, uvijek valja i treba proslaviti.
– Tridedset godina sviram narodu… Sjećam se masovnih ispraćaja u JNA, kada su cijelo selo i brojna rodbina pratila regrtuta. Vojničke pjesme pamtim jer sam najviše para od njih zaradio. Kasnije su se sve češće počeli slaviti rođendani, punoljetstva, godišnjice braka a pojedinci su pozivali muzičare i na jubileje razvoda, završetak kuća, otvaranje fabrika, krsne slave i naravno, rođenja – nabraja Milenko Majkić, razloge za slavlje, muziku, pjesmu i veselje.
Od svirke odavno i solidno živi, ali ni poljoprivredu nije zapustio. Na rijeci Maturi u rodnom selu Mokreš, izgradio je vikendicu, gdje često boravi.
– Tu imam najbolju inspiraciju za pjesme i muziku. Znam više od hiljadu pjesama a neke smišljam na licu mjesta, zavisno od atmosfere, raspoloženja gosti. Kada se neko razmaše novčanikom i počne da kiti harmoniku, tada imam najbolju inspiraciju a stihovi lete kao kapi kiše na pljusku – opisuje Majkić svoju poetsko-muzičku inspiraciju i dugogodišnju zanimaciju.
Loš period, kada je harmoniku češće držao o klinu ili u kutiji, bila je epidemija korone. To je bilo gore nego u ratu, ispovijeda se naš sagovornik, jer se u ratu ginulo ali i pjevalo. Kada nas je korona okupirala, tu niko nije ni hodao, niti izlazio iz kuće a o sviranju i pjevanju nije bilo ni pomisli.
– Loše bilo, ne ponovilo se. Svirka, pjesma i muzika su najbolji lijek za napaćeni, prevareni, uplašeni narod. Kada zasviram, tada se sve loše zaboravlja i narod ustaje, veseli se, zabavlja… To su trenuci koji su nekada bili naša svakodnevica, a sada su dani sumorni, narod zabrinut, veselja rijetkost… Nema prilike da se ljudi opuste i na kratko, na jedan dan ili veče, zaborave sve jade i nevolje koje ga opterećuju – riječima je Milenko Majkić odslikao svoje stavove i zapažanja.
Muzičke pozornice
Milenko Majkić, nastupao je na različitim, često improvizovanim pozornicama. To su scene seoskih domova, drvene daske na stubovima, zaprežne i traktorske prikolice, balkoni, stolovi i klupe pa čak i čamci na vodi. Za darežljive, kada se treba mašiti za džep i darovati harmonikaša, više smatra sirotinju nego bogataše. Za to Majkić ima jednostavno objašnjenje. Da su bogati dijelili imetak sa drugima, čak i muzičarima, ne bi bili bogati a da je sirotinja škrtarila, nebi bila sirotinja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu