Traje njegovo nomađenje po nekoliko mjeseci, od rane jeseni kada lišće počne da žuti i opada, pa sve do proljeća, dok gora ne ozeleni, a trave ne ponesu, na toplim danima.
Njegov otac je, povjerio nam se, čuvao ovce kao i njegov djed, a ovu tradiciju on je naslijedio. Poslije, u Perinoj porodici više nema niko, voljan da radi isti posao.
Mladi su se opredijelili za druga zanimanja, za lakši život, daleko od stada i ovaca.
– Težak je to posao, težak život, ali za bolje ne znam. Za ovcama sam od djetinjstva, od kada sam prohodao. Samostalno sam počeo tjerati ovce iz Ratkova, na zimovanje, kada sam imao sedamnaest godina. Šta da ti kažem, mladost sam potrošio hodajući za ovcama nadajući se nečemu boljem. U toj nadi i starost je došla a da nisam ni osjetio ni predosjetio, šta me snašlo i u kakav život sa zagazio – ispričao je Pero Guslov za Srpskainfo, oslonjen o ovčarski štap.
Sreli smo ga, savim slučajno, u selima ispod Kozare. Odatle će, kaže, potražiti najkraći put za povratak kući. U Ratkovo planira stići za Đurđevdan, 6. maja. Kuću je zaključao jesenas, struju isključio, vratnjice od drvene letve zapriječio.
– Nemam nikoga da me čeka, žena mi je umrla, sin i kćerka žive u okolini Novog Sada. Ovce i ja, nekoliko pasa, magarac, to je sve od života. U Donjem Ratkovu, i to da ti pripovidim, nekada je bilo trideset kuća punih čeljadi, a sada samo nas trojica, staraca, više nigdje nikoga… Preko zime, ja hodam za ovcama, oni isto tako odu negdje, kod rodbine, pa selo ostane potpuno pusto i prazno – priča Pero Guslov, nadahnut u namjeri da nam iskreno i u detalje objasni svoj život, svakodnevna iskušenja i nomadski posao.
Nekada je, veli, zimi tjerao ovce i do Slovenije i Vojvodine, ali sada su njegove staze mnogo kraće, a mogućnosti zimske ispaše svedene u neuporedivo manje područje, uglavnom Lijevče polja i Posavine.
– Imam 250 ovaca. Sa mnom se, svojim ovcama udružio i Vujica Sladojević iz Lokvara na Manjači, a imamo i čobana pripravnika Dragana Martića iz Bjelajaca. To su mi najbolje kolege, njih dvojica. Ova zima bila je povoljna, bez velike hladnoće i bez snijega. Sada je ovdje, u Lijevču i ispod Kozare trava izrasla, otoplilo je, ali kod nas, na Manjači, još ima snijega i vijavice. Dok se vratimo, u Ratkovo i Lokvare, valjda će i tamo stići proljeće – nada se Pero Guslov kojeg hitre noge i zdravlje još uvijekk dobro služe.
– Mi smo čobani po naciji, sve nas tjera ista muka i nevolja, odakle god da smo, sa Manjače, od Kotor Varoši, sa Vlašića, iz Travnika. Ovdje se gubi zdravlje, prehlada, mokro, hladnoća, kiša… Najteže je kada padne visok snijeg, tada se i troškovi povećavaju pa osim zdravlja, gubi se i računica. Ovca se mora hraniti, kupovati žito, boriti da se sačuva stado – dodaje Pero, govoreći po malo nepovezano, o temama i problemima koji ga najviše tište, opterećuju.
U razgovor se uključuje i Vujica Sladojević, Perin kolega i sapatnik u nomađenju.
– Baćo moj, što je zima bolja, ljudi su lošiji. Ne znam po čemu je to, ali neko, odozgora sa visine, sve mjeri i određuje. Nikada dva dobra, taj svevišnji, neda sastaviti. Ako je zima hladna i visok snijeg, uvijek se nađe neka dobričina da nam pomogne, otvori kuću ili staju pa nas primi unutra – priča Sladojević, uporno nutkajući rakijom ostalu dvojicu, pa nastavlja svoju teoriju nomađenja.
– Inače, iskreno da ti kažem, ovce po cijelu zimu, u nedođiji, ne može čuvati normalan čovjek, samo pijanac ili budala. Ja volim popiti i nigdje bez rakije ne idem, to me grije i nosi, tjera, kao kerozin avione – u naboju iskrenosti, potrebe da nekom kaže sve šta mu je na srcu, svjedoči Sladojević pridržavajući jagnje pod rukom.
Potom nešto promrmlja, pomenu pse i magarce natovarene kutijama te žurno ode, da odvrati ovce od puta prema Podgradcima i Dubici. Ovdje na obližnjoj livadi, dodaje Pero, volim vidjeti i lijepu mačku, a pogotovo ženu. I jagnje bih dao jeftinije, samo kada me lijepo pogleda i umiljato mi se nasmije. To je u ljudskoj prirodi, zaključismo razgovor, a potom ode svako svojim putem.
Strah od Save
– Bojimo se Save, ovdje je dobro, ali noću moramo biti na oprezu jer vodi se ne može vjerovati. Za čas ona nadođe i zarobi nas na spavanju, uhvati na konaku, kažu nomadi sa Manjače pričajući od nedaćama koje ih često zadese tokom zime u ravnici – rekli su.
Cijene, korona i vijesti
– Cijene jaganjaca ove godine su dobre, kažu nomadi, osam maraka po kilogramu. Za koronu ne znamo, niko od čobana nije obolio, vijesti ne slušamo, nemamo mi veze sa narodom i civilizacijom, ni dobro ni zlo nas nije dohvatilo. Imamo mali radio na kojem čujemo poneku vijest, ali to nas mnogo ne zanima. Imamo dovoljno svojih, nomadskih i seoskih problema – rekli su nomadi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu