Momirova saputnica je, nekoliko godina mlađa, supruga Milica. Njih dvoje na putovanje dugo 1.300 kilometara u jednom pravcu, ispratio je Momirov vršnjak i komšija Milorad Šobota, vozač autobusa u penziji. Njih dvojica su, za srećan put i dobar provod, nazdravili šljivovicom spremljenom u Momirovom podrumu prije 15 godina.
Milorad je, poželivši srećno putovanje, dižući čašicu rakije, žute kao jestivo ulje poslije dugogodišnjeg stajanja u buretu od dudovine, prijatelju dao važne instrukcije.
Kada osjetiš i najmanji umor, parkiraj na zgodno mjesto, ispred hotela ili drugog konačišta, tu odspavaj pa kada budeš sasvim odmoran i svjež, nastavi vožnju dalje – rekao je Milorad obrazlažući suštinu i pozadinu svoga saveta.
– Nigde se tebi, moj Momo ne žuri, jer si na sva važna životna mjesta stigao na vrijeme, mnogo uradio, za sebe i za potomke, stekao dovoljno da ne brineš za život i bezbrižno ideš kamo tvoje srce želi, a oči vode – upozorio je Šobota prijatelja Momira Babića, dugogodišnjeg ugostitelja u Njemačkoj, sa kojim sada u Gradiški dijeli mnogo vremena.
U prtljažniku starog ali, kako Momir kaže pouzdanog automobila, on je pored rezervnog točka i alata stavio flašu dvolitru punu do čepa, ukrašenu tradicionalnim motivima od kože i pletiva.
– Rakiju sam ispekao lično 2006. godine od šljive koju sam kupio u Lamovitoj. Dvije litre su dovoljno za puta da se okrijepim, a da se ne zamjerim policiji i vlastima država kroz koje prolazim. U Njemačkoj žive naša kćerka Stojanka i sin Darko sa porodicama. Oni nas željno očekuju, a i mi smo nestrpljivi da ih vidimo – rekao nam je Momir Babić kojeg u Lijevču mnogi poznaju i vole zbog njegove humanosti, spremnosti da pomogne mnogima u nevolji.
On je veliki ljubitelj automobila, najviše novih “ispod čekića” ili takođe i sasvim starih, jedinstvenih oldtajmera do kojih je teško doći.
– Ovaj “mercedes” nije mnogo mlađi od mene. Prethodno je bio u posjedu Rade Savanovića, porijeklom iz Razboja kod Srpca koji ga je u Njemačkoj, u Frankfurtu dobio na lotu. Poznavali smo se godinama, više puta htio sam da ga kupim od njega, ali Rade nije bio spreman da ovo vozilo proda. Tek poslije njegove smrti prije dvije godine, Radina kćerka Slavica automobil je prodala mome sinu i kćerki, a oni poklonili meni za osamdeseti rođendan – opisao je Babić istorijat starog “mercedesa” i svoju sklonost ka automobilima. Mnoge je kupio i preprodao, često zarađivao u tim transakcijama ali i gubio.
– Za jedan automobil, da mu ne pominjem marku, kada sam ja bio u najboljim godinama, platio sam sadašnjih 105.000 KM a godinu ili dvije kasnije prodao za 25.000 KM. Okolnosti su na to uticale, novčano sam izgubio ali duhovno nisam. Za mene novac nikada nije predstavljao posebno bogatstvo, nisam tome težio i ako sam prošao put od velikog siromaha do velikog gospodina. Za mene su najvrjednija prijateljstva, dobročinstva, zahvalnost i putovanja, ali ne po svijetu, mada i to volim, nego po našim selima i krajevima – opisuje Momir Babić svoju strast i životnu opsesiju.
Dobrotvor
Više od pola vijeka, koliko je radio u Njemačkoj, Babić inače porijeklom iz Mokreša kod Gradiške, pomaže rodnom kraju. On je finasirao izgradnju puteva, društvenih objekata, poklonio zemljište za groblje, samostalno izgradio crkvu i lovački dom, obezbijedio dvadesetak tovara hrane, odjeće, obuće i drugih potrepština za bolesne i siromašne, za djecu i starce, mnoge kojima je pomoć neophodna.
Ovaj dobrotvor često ponavlja da je Bog dao njemu, a on svome narodu. Zato je i od opštinske uprave Gradiška nagrađen Poveljom sa zlatnim grbom za posebne zasluge u razvoju opštine i značajna ostvarenja u oblasti dobročinstva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu