Živka je vodoinstalater, mehaničar, frizer, zidar, tesar, varilac, traktorista, poljoprivrednik, kosac i još koješta u svijetu svakojakih zanata i poslova.
Potreba me natjerala da sve naučim raditi jer nisam imala mogućnosti da drugima plaćam ove usluge. Sve što sam procijenila da bih mogla sama uraditi, nisam oklijevala nego odlučno pokušavala da što prije i bolje naučim – pripovijeda Živka koja rano ustaje, a kasno liježe.
To je njen svakodnevni ritam, bez obzira na godišnje doba, vremenske uslove i druge okolnosti. Svaki njen dan je u potpunosti ispunjen različitim poslovima.
– Iz Rijeke sam porodicom, poslije dugogodišnjeg života u tom primorskom gradu u Hrvatskoj, vratila se sredinom prošlog rata. Bilo je to 1993. godine. Do tada je moja porodica živjela solidno, suprug je radio u brodogradilištu „3. Maj“, a ja sam bila kuvarica. Sinovi Milenko i Nikica su imali srećno djetinjstvo sve dok nije izbio rat – sjeća se Živka predratnog života, porodične harmonije i države u kojoj je svima život, naglašava, bio po mjeri demokratije, međusobnog poštovanja i uvažavanja. O tome često priča unukama Nikolini i Tamari ali i brojnoj rodbini.
Svima Živka nastoji objasniti svoja životna iskušenja, patnju i bol koji je godinama more, noću bude iz sna i tjeraju na razmišljanja.
Ona, kaže, često sama sebi postavlja mnoga pitanja ali odgovora nema. Najveća rana u njenoj duši je sin Nikica, koji je poginuo u uniformi JNA. Bio je mladić, tek stasao za vojsku.
– Moj sin je pred rat dobio poziv za vojsku, što je sve nas mnogo obradovalo. Kada je saznao da se treba javiti u Vojnu poštu u Zalužanima kod Banjaluke, sreći nije bilo kraja. Smatrao je da će blizina naše rodbine, naš zavičaj u Vrbaškoj i Gradiški njemu biti oslonac u burnim danima koji su počeli stizati kao tamni oblaci – opisuje Živka najteže vrijeme za njenu porodicu.
Kada se, poslije mjesec dana pripremala da ode na njegovu zakletvu, stigla je vijest da je Nikica, mladi tenkista na obuci, poginuo u Zapadnoj Slavoniji. Tada se srušio njen svijet kao i Jugoslavija, država koju je voljela.
– Odlučila sam da se vratim, da gradu u kojem sam živjela 23 godine zauvijek kažem zbogom. Došli smo u Vrbašku, naš rodni kraj, gdje je sahranjen moj sin pa onda sin moga brata Rade i mnogi mladići na pragu života. Tada sam počela iznova graditi novi svijet i život za svoju porodicu, a to je zahtijevalo veliki trud i rad – opisuje naša sagovornica principe koji su je podstakli da savlada nebrojeno zanata, da sakupi snagu i zauvijek ranjenu dušu liječi vrijednim rukama.
– Na ovom kućištu sve je bilo u povoju, objekti od slame, kućerak pod betonskom pločom koja prokišnjava, drvena štalica, njive posne, odavno neobrađenje, neorane… Borili smo se, uzgajali stoku, krmače, kokoške, svinje, kupili kravu, prodavala sam mlijeko, radila sve što obezbjeđuje koju marku – pronalazi ova vrijedna žena razloge koji su je podstakli da se okuša u mnogim zanatima.
Nikada nije vjerovala, kaže, da će život od nje izrežirati filmsku priču koju još niko nije snimio.
– Mogao bi se i roman o meni ispisati. Nema posla kojeg ne radim. Zajedno sa majstorima kuću sam zidala i malter pravila, dasku za šalovanje ploča i nadvoja srezivala, a ručak uporedo stizala pripremiti. Muka me natjerala da mnogo naučim, da savladam stotinu zanata – uvjerava Živka teoretišući o poslovima kojima je u potpunosti predana.
Podrška ukućana
Njeni ukućani, sin Milenko, snaja Zorica i dvije unuke su Živkina najveća podrška. Ona sada ima solidnu penziju i uređeno domaćinstvo, veliku i lijepu kuću ali od posla ne odustaje. To je, veli, održava, hrabri i nudi smisao života, liječi ranjenu dušu i tjera napred jer svako osvrtanje nazad, u blisku prošlost za nju ne nudi mnogo lijepoga.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu