Iza naslova te numere od 17 minuta, koja je dramatičnim zvukom utrla put ka razvoju hard rok i hevi metal muzike, krije se neobična priča. Aktera te priče više nema…
Prije nekoliko nedjelja umro je Dag Ingl, orguljaš, pjevač, kompozitor i istinski “scenarista” koncepta “In-A-Gadda-Da-Vida” i posljednji živi član klasične postave čuvene grupe. Bubnjar Ron Buši, basista Li Dornan i gitarista Erik Bran umrli su 2021, 2012. i 2003. godine.
U finansijskim poslovima „Gvozdeni leptir” (Iron Buterfly) je trgovina opcijama koja koristi četiri različita ugovora kao dio strategije da bi se iskoristile cijene berzanskih akcija. Ali u rokenrolu je nešto drugo. Naime, grupa Pages je 1966. zakazala klupski nastup uz goste Friendly Stranger i Iron Butterfly, ali se „Gvozdeni leptir“ iz San Franciska nije pojavio. Posvađali se i rasturili na putu, a domaćini shvatili da je to jako dobro ime. Pages ubrzo postaju Iron Butterfly i zauvijek se iz San Dijega preseljavaju u Los Anđeles. I slavu.
Uz Blue Cheer i Steppenvolf, Iron Butterfly ulazi u grupu bendova koji su sa psihodeličnog roka prvi prešli na hevi metal. Dokaz je „In-A-Gadda-Da-Vida“! Sa dužinom više od 17 minuta bila je naslovna pjesma njihovog albuma iz 1968. Zauzimala je cijelu drugu stranu ploče.
Kako je nastala pjesma neobičnog naziva i još neuobičajenije dužine? Bubnjar Ron Bushi je za života ispričao svoju verziju. „Radio sam u piceriji preko nedjelje, a bio član benda vikendom. Jedne noći basista Li Dorman i ja banusmo sa picom i pivom kod Daga. Bio je malo usran, pa upitah: ‘Šta si radio danas?’ On je rekao: ‘Napisao sam pjesmu’. ‘Oh, dobro onda, daj da čujem.’ Imao je male Vox Continental orgulje na stolu i balon crvenog vina od koga ništa nije ostalo. Nepotrebno je reći koliko je bio pijan.
Gvozdeni leptir ima gvozdenu volju i dodir svile; odlučan ali ranjiv.
Pokušao je da otpjeva to što je uradio. Prvobitan naslov je trebalo da bude ‘U rajskom vrtu’ ili ‘U vrtu života’ (‘In the Garden of Eden’ ili ‘In the Garden of Life’) ali je Dag bio toliko ukokan da je mrmljao ‘In-A-Gadda-Da-Vida’. Pa sam sve zapisao fonetski. Baš kako je zvučalo.“
Sljedećeg dana su svi zajedno probali pjesmu. Zvučala je privlačno. Zadržali su naslov i nastavili da se petljaju oko nje. Usput je prešla od kantri pjesme od jednog minuta i 20 sekundi do onoga što jeste danas.
Iron Butterfly je numeru prije snimanja godinu dana brusio po koncertima. „Prvi put kada smo je svirali uživo, u klubu ‘Whisky a go go’ trajala je osam minuta. Onda smo pošli na tromjesečnu turneju širom SAD i fino je podesili sa dugom bubnjarskom solo dionicom.
Nakon turneje, pozvani smo da okončamo snimanje našeg drugog albuma. Već smo uradili pola stvari, pa nas je izdavač ‘Atlantic’ 27. maja 1968. poslao u Ultra Sonic u Hempstedu na Long Ajlendu iznad Njujorka, studio gdje su snimali Vanilla Fudge i Young Rascals.
Postavili smo opremu, a snimatelj Don Kazel je zamolio da za probu prođemo kroz cijelu pjesmu kako bi podesio nivoe na mikrofonima. Kad smo počeli da sviramo, Don čak nije ni bio u kontrolnoj sobi. Pritisnuo je dugme za snimanje i izašao da puši čekajući dolazak producenta Džima Hiltona. To nismo znali pošto nismo mogli da vidimo upaljeno crveno svjetlo za snimanje. Dakle, svirali smo i hvala Bogu da nismo stali.
Nakon što se završi proba pjesme, obično se svi okupe da vide kako ‘treba za ozbiljno’. Don je rekao: ‘Momci, zašto ne dođete u kontrolnu sobu’. Ušli smo, slušali, pa rekli ‘O moj Bože, ovo je sjajno’”.
Taj prvi i jednini snimak postao je verzija koja se čuje na albumu! Producent i snimatelj se uopšte nisu miješali u svoj posao. Ploča koja je sadržala 17-minutnu naslovnu pjesmu čudnog naziva prodata je samo u SAD u preko četiri miliona primjeraka. Nije loše za jednu popodnevnu probu.
Inače „In-A-Gadda-Da-Vida“ grupe Iron Buterfly je prvi album koji je u SAD zvanično postao platinasti (više od 1.000.000 kopija) kada je 1976. godine „Platinum trofej” ustanovljen!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu