Takvo skupoceno tkanje je uvijek lično i od neopisive vrijednosti. Pletivo se rasteže od bivše Šenoine ka velikoj rupi u kojoj i danas dominira ukopan fudbalski teren.
Između najduže ulice i najvećeg stadiona u Beogradu prašnjava ledina sa koje gledam ovalni svježe okrečen zid sa par grafita i crvena metalna vrata. Odjednom se ona pretvaraju u drvena i vidim klinca kovrdžave kose kako se probija kroz gužvu. To sam ja od prije šest decenija, u sunčano popodne prvog dana septembra 1963. Bilo je to mnogo ranije nego je dobri Bog digao ruke od velike zemlje i ozbiljnog fudbala. „Rupa“ naše radosti i tuge! Što jednom uskliknu Panta, i nebo je nad njom umjelo da eksplodira.
Tada je prvi septembar pao u nedjelju. Prvoligaške utakmice igrale su se samo tim neradnim danom. Karte se kupovale kroz male proreze u zidu, a ulazilo kroz sklepane kapije. Odavno se tvrdi da se više od 55.000 ljudi slilo u grotlo još nezavršenog zdanja.
Pošto je krajem 1959. Crvena zvezda odigrala posljednju utakmicu na starom drvenom stadionu „Jugoslavija“, poviše direkcije Gradskog mlekarstva, sagrađenom davne 1927, a poslije rata preimenovanom u „Avala“, izvađeno je 400.000 kubika što zemlje što kamena, pa uslijedilo beskrajno betoniranje. Radovi su potpomognuti navijačkim „ciglicama”. Poput mnogih mojih drugova iz osnovne škole „Branko Radičević”, kupovao sam te papiriće u odavno srušenom kiosku na Topčiderskoj Zvezdi i radovao se očevoj odluci da me povede na zvanično otvaranje novog stadiona.
Ogromna rupa bila je najzavršenija na sjeveru, dok su jug i istok bili djelimično sređeni. Na zapadu su osposobljena samo četiri reda. Okolo stadiona gradilište, puno krša i mašina. Radilo je 15 velikih ulaza, a semafor je bio naslijeđen sa starog stadiona, drven sa dvije table: Domaći i Gosti.
Na premijeri Zvezda je ugostila Rijeku. Svečanost počeo da kvari Vukoje dovodeći goste u prednost. Do 80. minuta se činilo da ćemo se razići tužni. Stvar je spasao Vranjković, koji jednu bombu Dušana Maravića skrenu do izjednačenja. Pred sam kraj Zoran Prljinčević, nekrunisani kralj čudnih golova, „rupu“ pretvori u „Papenov lonac“.
Simbolično, takva drama sa hepiendom najavila je kakva će čuda kasnije biti moguća na ovom mjestu. Mimo hrabrih nadanja, planiranih scenarija i ludih obećanja kroz sve godine svašta se tu dešavalo. Ima toliko toga za prepričavanje i pamćenje. I kad je Zvezda u nevjerovatnim trilerima pobjeđivala velike timove: Rapid, Real, Bajern, Arsenal, Liverpul, Valensiju, Rendžers, Barselonu, Romu, PSV… i kad je znala da izgubi od pacera.
Meni osmijeh na lice uvijek donese sjećanje kako su u tom kazanu crveno-bijeli na nezaboravan način izbacivali njemačke timove iz evropskih takmičenja. Dinamo iz Berlina je u jesen 1978. pao u dodatnom vremenu golom Šestića, a Bajern u polufinalu Kupa šampiona aprila 1991, takođe u 90. minutu, loptom Mihajlovića koja je prosto samo kanula sa neba direktno pod prečku, i kad je Zvezda, pod Pižonovom trenerskom palicom, jedan jedini put u svom postojanju, baš u produžetku, našla snagu da pretrči i zgazi Švabe (Kajzerslautern sa 4:0!). Tome valja dodati sjećanje na onaj sunčani dan kada je taj isti Pižon, plavokosi klinac od 16 godina, sišao sa tramvaja, obukao dres i velikom Realu dao dva gola. Ko ima pravo da zaboravi dva projektila Milana Pavkova kojima je zgromio Liverpul na njihovom putu ka evropskom tronu 2019. godine?!
U ovoj rupi naučismo da zbog fudbala patimo i padamo u euforiju, ona je bila mjesto gdje su se rađali i sahranjivali mitovi. Da ne mrzimo bolje i poštujemo svako prikazano majstorstvo. Krupnim očima upijali kako Pele, Kubala, Maradona, Krojf, Šuster, Van Basten, Gulit, Bekenbauer, Ronaldo, Rivaldo, Mbape, Salah, Neimar, Levandovski, Kejn ili Haland gospodare igrom. I gledali kako tim umjetnicima ministri sa zapada i sirotinja predvođena „Perom zvezdašem“ sa sjevera iskreno tapšu. Ovdje su budući uzletali, a najuvaženiji padali.
Huk sa sjevera, aplauz sa zapada i tutanj u tunelu karakterišu ovo zdanje i traju punih šest decenija. Jednom mi je Dule Savić odao tajnu o dvanaestom, nevidljivom igraču Zvezde. Tajanstveni saigrač domaćina je buka i podrhtavanje tunela dok timovi izlaze na meč. On daruje dodatni adrenalin i obavezu da se srce ostavi na terenu za crveno-bijele boje. Protivnički igrači poslije priznaju kako su im se „odsjekle“ noge pod podrhtavanjem tog koridora od sto koraka. Tada i najiskusniji rivali ozbiljno razmišljaju šta ih tek očekuje kada izađu iz išaranog „rova“ pred tu vilovitu publiku.
Postojalo je vrijeme kada se na fudbal i ovu adresu dolazilo kao što se išlo u Dom sindikata ili Kolarac da se vide i pozdrave istinske veličine: Ela, Majls, Luj, Rubinštajn, Rihter, Beko, Menjuhin, Ojstrah… A mi smo se ponosili što su taj teren, noseći crveno-bijeli dres, svojom umijećem plemenila četvorica (Šekularac, Džajić, Petrović i Stojković) od petorice Zvezdinih zvezda, a njima društvo pravio niz vanserijskih igrača – od Kostića, Durkovića, Aćimovića, Bogićevića, Pavlovića, Karasija, Ostojića, Jankovića, Filipovića, Savića, Elznera, Janjanina, Sušića, Stamenkovića, Šestića, Jugovića, Belodedića, Pančeva, Savićevića, Prosinečkog, Petkovića, Stankovića, Mihajlovića i sve do Bena, Marina, Borjana, Kataija, Ivanića i Dragovića.
To su detalji prošlosti koju zvanično čuva impozantni Muzej na stadionu, ali i milioni simpatizera širom bivše Jugoslavije u svojim srcima. Nažalost, muzejska postavka odavno je bez evropskih eksponata. Za utjehu, sada se samo dopisuju domaće titule i kupovi. A sadašnjost nalaže neki podvig ako je moguće, odmah i sad, protiv Mančester Sitija, Lajpciga ili Jang Bojsa. Jer na ovom mjestu ništa nije nemoguće. Pa i da posrnu mnogo čuveniji i moćniji od Crvene zvezde.
Slični meni razumjeće što mi se taj prostor katkad javlja u snu. A kad neki sivi dan kljucne na moj prozor, odmah me vrati u javu. U stvarnost, koja je prečesto ravna mojoj sjeti. Java u kojoj po bolećivoj tapiseriji mladosti navale uspomene da se ganjaju sa stvarnošću.
Ispred zapadne tribine stoji jedan spomenik. Divan gest kao zajedničko veliko hvala legendarnom asu i tihom džentlmenu po kome se zove ovo zdanje. Riječ je o Zvezdinoj prvoj zvijezdi, koja nije prikazala ni minut svoje posebnosti na toj travi. Zborno mjesto bezgraničnih emocija nije više ni „rupa“ ni „Marakana“ već „Rajko Mitić“!
Prosto, šezdeset godina mog života bile bi mnogo siromašnije bez tog stadiona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu