Zbog tog uvjerenja prošlost me često pohodi. Prečesto govorim „u moje vrijeme…“ ali kada me nazivaju doajenom odista se osjećam kao turšija u tegli.
Sjeckajući iz davnih dana ono u čemu sam uživao pokušavam da sačuvam emotivne sitnice koje me raduju. Doduše, i dalje imam te likove, priče i mitove, mada je sve manje publike. Mnogi su otišli, drugi previše zauzeti borbom za ostatak života. Ljudi misle da sam prilična lujka što odvezanim jezikom često „sramotim porodicu“. Mator, a nisam stigao da odrastem. U teškom neskladu sa potrošenim godinama.
Veoma sam zbunjen pred činjenicom da je od ploče „Ebi Roud“ i festivala Vudstok proletjelo 55 godina. I dalje jasno vidim kako po sunčanom danu Bitlsi prelazile preko londonske zebre, a Hendriks na padini Jasgarove farme majstorski rastura američku himnu.
Vrijeme nemilosrdno zuji pa ne mogu razumjeti zašto cijeli svijet tako nervozno zapravo srlja. Na isti način kao što ne kapiram zbog čega automobil iza ženinog uporno trubi dok jezdimo kroz Topčider dozvoljenom brzinom 40 na sat.
Čovjek pamćenja se pogubio u metežu egzistencije. Ali se živo sjeća i rado okreće posve drugačijim danima. Kada je nama u sobe prepune hipi postera muzika stizala preko kućnih radio aparata koji su krčali, tranzistora iz komisiona u Nušićevoj (gdje se sad kupuje second hand garderoba!), sa nevješto presnimljenih traka iz dvokanalnog Filips magnetofona ili sa slabog zvučnika prvog Suprafon gramofona.
Ploče od vinila jesu retro ali se vraćaju u modu. Nekad sam po težini i mirisu svakog albuma tačno znao i gdje su napravljeni. Ima mnogo ljudi koji nikad nisu vidjeli vokmen. Ne tako davno te male metalne naprave marke Sony sa slušalicama bijahu važan statusni simbol.
Dug je put televizora od prijemnika „slika na daljinu“ do primarnog medija. Stvarno pamtim one glomazne sa šustiklama (kao u Rambovom spotu) na koje se kačile šarene folije da bi ekran bio u boji! Kako smo čekali da se televizor zagrije pa da se ukaže crno-bijela slika! Antene na letvama okrenute ka Avali ili Čotu. Daljinskih nije bilo, postojala su samo dva kanala. Neke filmove (uglavnom one bezobrazne) otvorenih usta smo gledali zahvaljujući kućnim projektorima u sobama sa spuštenim roletnama. Trake su često bile oštećene, ali nikome u magarećim godinama to nije smetalo.
Generacija na vlasti teško da pamti VHS kasete i video plejere kao dio namještaja. Kako se piratska verzija filma „ET“ danima gledala širom otvorenih očiju. I kako se kolektivno plakalo. Odavno bacih punu kutiju beta i VHS traka, uprkos savjetu da njihov sadržaj prebacim na jedan USB.
Danas, uz sve moguće modele pametnih telefona, smiješno je pričati o bip zvuku pejdžera koji je javljao da neko nekog hitno treba. Spektrum i Komodor 64 kao prvi kompjuteri i Tetris, pakmen ili šah kao igrice na televizoru! Potom su rođaci iz inostranstva slali nova čuda: Atari i Nintendo.
Hoću da kažem kako nije bilo dosadno. Bilo je života i zabave, bez obzira što 300 TV kanala nisu cjelodnevno bila dostupna, što nismo imali HD filmove preko i-pada, niti fudbal na mobilnim telefonima. Imali smo maštu. I komšiluk. Roditelji nisu preko medicinskih sajtova tražili savjete za naše ogrebotine. Nije bilo „zdrave“ hrane. Bili smo srećni sa onim što smo imali. Nije ni bilo sramota popraviti pokvaren uređaj. Svuda je bilo majstora.
Gajili smo radoznalost čitajući. Živjeli smo naše male živote, a ne tuđe preko društvenih mreža i rijaliti programa.
Tačno da sam i ja danas drugačiji. Mapu svog dnevnog kretanja pravim prema geografiji gradskih toaleta. Spuštanje niz stepenice je bolnije od uspona. Lov za naočare je svakodnevna vrsta potjere. Leđa se nezaustavljivo krive. Neželjene dlake cvjetaju na blesavim mjestima, dok me nekad bujna kosa ostavlja na cjedilu. Živcira me tvrdnja: Sve ukusno nije dobro za zdravlje. Izraz „hranjiva supa“ čini me nesrećnim. Svi mi savjetuju da se opustim, usporim, ne želeći da shvate da mi danas svaki minut znači više nego kada sam imao neosedlanih dvadeset godina. Inače, hodam oko kuće isključujući svjetla i klima uređaje vičući da novac ne raste na drveću … Baš kao što je činio i moj otac prije šest decenija.
I dalje me preplavi nostalgija kad čujem Bitlse i „Dan u životu“. Onda mi se zgade priče o prednostima lakog ručka i rane večere. Sve češće čitam članke o simptomima raznih bolesti usput kapirajući da ih zapravo sve posjedujem. Kad naletim na Politiku prvo okrećem umrlice i otkrivam da je većina ljudi u njima mlađa od mene.
To mi uvijek pokvari taj dan u životu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu