U ljeto ‘69, tačnije između 15. i 18. avgusta, sa temom mira i ljubavi, jedan džinovski muzički festival postao je događaj svih događaja za mlađu generaciju da iskusi rokenrol, halucinogene droge i haos od pretrpavanja ljudi u relativno skučeno područje. Nazvan „Sajam muzike i umjetnosti“ taj hepening zacementirao se sve ove godine kao jedan od najpoznatijih muzičkih događaja u istoriji rokenrola.
Vudstok je danas neizbrisiv dio mita spektakla, diskografije, filma i sociologije. Četiri dana blesave klime, pola miliona mladih u okeanu blata, zagušen saobraćaj i 32 učesnika koji su za 254 izvedene pjesme plaćeni 250.000 dolara! Tamo se nisu pojavili tada najveći: Stounsi, Bitlsi, Dorsi, Cepelini, Dilan, Džems Braun ni Elvis. Pa opet istorija je ispisana.
Bila je to pirova pobjeda jedne mladosti koja je je dobro znala šta neće: svakojako nasilje uključujući i ono najveće – vijetnamski rat, koja je osjećala i šta joj najviše treba: svakojaka sloboda, ljubav i umjetnost.
Etos Vudstoka je oduvijek opisivan kao okruženje stotina hiljada ljudi okupljenih u spontanom trenutku nenasilja i bratstva. Skoro svi očevici iskustva podsjećaju na nenasilje, dijeljenje i razumijevanje. To nasljeđe mira i ljubavi sada nije bilo samo romantizovano sjećanje na ogroman muzički festival – to je bila prosto – istina. Čak je i policija bila impresionirana. Šef obližnje policijske stanice Montičela, izjavio je u „Njujork tajmsu“: „Ne izdržavajući njihovu ličnost, njihovu odjeću i ideje, oni su bili i oni su najljubaznija, najpažljivija i najljubaznija grupa djece sa kojom sam ikada bio u kontaktu tokom 24 godine rada u policiji.“
Vudstok je vječna šifra, poruka i pouka.
Imao sam sreće u životu da upoznam čovjeka koji je napravio taj hepening (Majkl Lang) i razgovarao sa nekim zvijezdama četvorodnevnog festivala (Džoan Baez, Džoni Vinter, Džo Koker, Marti Balin, Alvin Li, Grem Neš, Miler Anderson…), ali osobu koju sam sve vrijeme žudio da upoznam, gle sudbine, sreo sam baš 15. avgusta 2009. u studiju Radio Beograda u emisiji povodom četrdesetogodišnjice od tog događaja. Naša jedina veteranka sa Vudstoka!
Pune četiri decenije me zanimalo u šta može da odraste ili ostari neko ko je Tada bio Tamo. Upoznao sam Veru koja se i dalje ne stidi svoje mladosti. To je osoba koja je sve probala i u svemu učestvovala. Umjetnica školovana u Bostonu. Slušala folk u kafeima Harvard skvera. Marširala na Vašington. Kao studentski aktivista i član hipi komune išaranim kombijem stigla do Bijelih jezera poviše Njujorka. Potom duhom i tijelom učestvovala u epopeji Vudstoka.
Svaka generacija mora da pređe svoj put i potroši svoju mjeru iluzija. Taj put i ta mjera Vudstok generacije danas su razbacani po neobičnim adresama iza još važećeg stava: Starost naših starih ne može da bude naša mladost.
Poslije svega vratila se u svoj Beograd. Nastupala u jednoj inkarnaciji „Silueta“. Nikad nije pristala na dresuru. Devedesetih trpjela jer nije pristala da bude dio krda. Buntovnica koja je ostala bez posla čuvajući u sebi ideale dobrote iznesene iz mora muzike i blata Maks Jasgarove farme. Dama svedene elegancije, velikih očiju i osmijeha, još uvijek sa mirom i zadovoljstvom nosi godine i uspomene. Nije zaboravila vrijednosti koje su, da oprostite, veće od seksa, droge i rokenrola. Mislim na ideale slobode, jednakosti i bratstva, koji su nju i slične snažili kroz iskušenja svih festivala i ružnih stvarnosti.
Valja podsjetiti da je iz praha jednog i straha od drugog rata iznikao odvezani i slobodoumni pokret obučen u šarene krpe starijih. Zagovarajući ljubav, mir, ravnopravnost i slobodu uznemirili su svoje vrijeme. Okupljanje srodnih duša bilo je spontano i nezaustavljivo. Takvi mladi – muzičari, pisci, mislioci, govornici, umjetnici, kreatori i sanjari – postali su poznati kao hipici. Gluvi na istine, slijepi za očigledno, prepuni snova i ideala, spremni na podvige i žrtve. Pošto mladost nikad ne pristaje na gotov svijet. Posljednji zanos renesansnih razmjera. Ovoj planeti nisu potrebna iskustva starijih već strast mladosti. Budućnost se nikada nije gradila na očiglednom već na snovima.
Podsjećajući na dane Vudstoka (kada smo udaljeni punih 55 godina) radujem se poznanstvu sa Verom Ranković, svjestan da smo živjeli punim plućima prije nego smo išta presudno naučili. Sa ponosom slavimo taj sudar sa životom kao malu pobjedu nad stvarnošću bez prethodnog iskustva i mimo pravila. Onda nam je ta stvarnost uzvratila svojom močugom.
Vera, kao jedina Beograđanka sa Vudstoka, umije da kaže: „Ono što je meni važno je to vrijeme. Ja sam bila tamo, ali sam bila tamo u tom društvu, u tom momentu. Taj doživljaj je meni bio vrlo širok. Bila je neka bina u daljini i neka muzika, ali ona nije bila primarna. Ona je bila povod da se mi tu skupimo. A skupilo se mnogo ljudi, neki kažu čak pola miliona. Mi smo bili tamo četiri dana. Muzika je bila sve vrijeme. Bilo je muzike, kiše, sunca, spavanja, sjedenja, šetanja.“
Vera i dalje živi od svojih ruku na pastoralnom obodu rodnog grada. Nedavno je otvorila galeriju originalnih radova od gline. Nije se odrekla mladosti ni snova…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu