Prvi koncert imali su 4. oktobra 1982. u “Dadovu”, kao predgrupa sastavu “The Fifties”, i publika koja je bila tamo prisustvovala je stvaranju istorije, jer ono što je tada počelo, zahvaljujući prije svega Canetu i Antonu, traje i danas sa istom energijom i porukom. Ovih dana bend “Partibrejkers” obilježava 40 godina rokenrola, a veliki beogradski koncert zakazan je za 22. septembar na Sajmu.
– Veliki parking između hala na Sajmu, 22. septembar, “Brejkersi”. Dođite da se volimo, da se pozdravimo, da budemo malo zajedno. Samo da nas posluži zdravlje i vrijeme. A junačko srce tu je. Ispred nas će da svira “Supernaut” i to je to. Veliki Srđan Đile Marković je naš drug. To je čovjek koji je, kad sam bio mali, jako uticao na mene. Mi smo svirali u “Radničkoj kontroli”. Đile je meni otkrivao taj svijet rokenrola, neke inicijacije… – priča za Blic Zoran Kostić Cane.
Iako je ovo bend čija je bukvalno svaka pjesma za nekoga “kultna” i može se slušati sto puta, a uvijek razumjeti na novi način, koncerti su ti koji im daju svaki put novu energiju, novu snagu, ipak na početku razgovora provjeravamo da li će biti i neka nova pesma na predstojećem nastupu.
– Neće. Pre korone smo pravili probe, imamo mi neke stvari, ali treba ih samo oživotvoriti, treba ih učiniti lijepim, živim i da traju kroz vrijeme, kao i ove stvari koje smo prije snimili – objašnjava Cane koji je sa bendom ovog ljeta bio veoma aktivan.
– Prvi dio turneje je bio fenomenalan, od 23. maja do 6. avgusta. E onda se Anton razbolio, pokupio kovid, pa smo morali nešto da otkazujemo, a prije par dana, poslije povratka s puta, Miša, basista, pazario je kovid, tako da… Ludačka je situacija pošto ti niko ništa ne garantuje. Sve vrijeme je lutrija. Hazard – samo naprijed, nema nazad – ističe on, a na pitanje može li da zamisli život bez dodira i zagrljaja, kaže:
– Neprirodnost i neosjetljivost se natura već odavno… Koga voliš toga grliš, koga želiš toga ljubiš!
iKako je sve očiglednije da živimo u svijetu manipulacije strahom, nadovezuje se pitanje da li je prirodno za čovjeka da živi u strahu, a ne u ljubavi.
– Dato je čovjeku da se boji, znači, gromova, oluja, vatre…To su praiskonski strahovi. Da čovjek ne ostane sam, da ga ne sprži usamljenost. Ali manipulacija strahom, to ne… Svašta nam nameću dok se igraju s našom pameću. Po mozgu nam čačkaju stalno ga pljačkaju. Tako da, vidjećemo šta će se desiti, ali uvijek će da bude jedna količina zdravih i normalnih nosioca svjetla u ovome mraku. Zavisi kako odabereš, zavisi od nivoa lične hrabrosti. Sad je strah to da se prikrivaš… što bi rekao Milan Mladenović: ”Laž i mimikrija”. Sve vrijeme je prilagođavanje situaciji gdje misliš da si se provukao. A onda vidiš gdje si u stvari, da te nigdje nema, od silne taktike i provlačenja – objašnjava Cane.
Vraćamo se kroz razgovor muzici, a pitanje je da li danas sa istim intenzitetom osjeća ljubav prema muzici.
– Ma da, zvučimo do jaja, razbijamo. Sve je totalno okej. To ti je isto kao sa životom – što ga manje imaš više ga voliš i braniš pred svima, da ga ne otmu oni koji ne znaju vrijednost života, koji ne cijene život. Onda i taj odnos sa publikom. Znaš, publika koja je oduševljena, ne u smislu idolatrije, ne nego onako odistinski, ljudski, kao: “Super ste, vi ste nam poboljšali kvalitet života, dali nekog smisla, bili sa nama kad samo mislili da je sve propalo…”. To su super stvari, vidimo da ništa nije bilo zalud. Vidimo i po tim generacijama koje dolaze, a to je od 7 do 77. Ako smijem malo da se ponesem – mi smo dio naljeđa. Što je velika stvar – ističe on, a na konstataciju da je velika stvar i što za 40 godina nema ni jednu pjesmu koju bi mu bilo glupo danas da otpjeva i što nikada nisu podilazili masama, već su uvijek sve radili iskreno, kaže:
– Pa znaš šta, naš motiv koji nas fura je ljubav i istina. Jednostavno, kad izađemo na tu binu sve se zaboravlja. Mi se ispovijedamo tim ljudima. Ti ljudi nam daju srce svoje, a kao što znamo – ljubav ne zaboravlja.
Podsećamo se da su “Brejkersi” krenuli kao pank-rokeri, autsajderi, koji su uspjeli daleko da dobace.
– Mi i jesmo pank-rokeri i autsajderi. Mi smo zaštićeni svjedoci. Nebeski dostavljači. Sluge istine. Sad da ne prjeterujem, i mi lažemo, nema čovjeka koji ne griješi, ali dobro je da možeš da ukapiraš. Dobro je da možeš da se zapitaš ko si. To je dobro. Samo ta snaga, napor, koji je otpor ničemu, jednoj praznini, nekoj formi, a prazninu ne možeš da napuniš, jer što je više puniš, ona je sve veća, ali možeš da je eliminišeš i malo-pomalo da daš sebe i uvijek, nešto će se desiti. Znači, da budeš ono što jesi. Na putu do istine gorimo u lažima u kojima živimo – priča poznati muzičar.
Čini se da smo kao društvo sve dalje od suštine života, ljudi su pred brojnim izazovima spremni da gaze jedni preko drugih…
– Pa jeste, ali to je tako uvijek. Nekad su bili droga i alkohol, pa ko se zakačio za to, više ga i nema. To su sve iskušenja koja su ti data da upoznaš sebe. Upoznati sebe, to je velika stvar. Oprostiti sebi i tako oprostiti drugom. Moliti za oproštaj. Za ono što nosim, milost od neba prosim – kaže Cane, koga mnogi vole i cijene i zbog toga što često kroz šalu kaže istinu. Kao da se lakše prihvata istina uz osmijeh.
– To je tako. Zamisli sad da si ozbiljan u svojoj preozbiljnosti. To je glupo. Neko je rekao: ”E, nemoj da nas zamaraš, druže, pali…”. Veliki su problemi i treba ih smanjiti na neku razumnu veličinu, a šala je najbolja stvar da se to uradi. Kroz šalu reći svoju istinu malu. Koja je velika tamo gdje se ne govori ništa istinito. Ali to je tako. Čovjek uvijek misli da će lakše proći, do kraja dana, do kraja noći. I uvijek se nada, uzda se u svoju varljivu pamet, da će da se izvuče. Ali mora tako. Zamisli kad bi čovjek stalno nosio svoj teret. Nekad samim tim što ga nosi, mora malo i da zaboravi na njega. Znači, da dobije šansu da predahne, da udahne novu snagu. Mislim, da me pogrešno ne shvataju ljudi, što više lažeš, sebi odmažeš. Ne lažeš drugog, lažeš sebe. Ali to je tako. Nema čovjeka koji ne griješi, zar ne?
Ako posmatramo da svako traži svoj put do slobode, Canetov put je muzika, a rano je počeo da bavi rokenrolom…
– Ili je rokenrol počeo da se bavi sa mnom. Pošto, nisam ja to odabrao, sad, kao ja ću da budem neki… Znači, ja sam osjetio. Sjećam se, pustim onaj “Electric Ladyland”, odvrnem ga i ležim na podu sobe, i nosi me nada prirodne pojave zvane Džimi Hendriks. Ili pustiš prve “Stonse”, pa skakućeš odjedanput, a ne znaš da znaš da skakućeš, pa se dopadneš čak i samom sebi, a ne znaš zašto je tako. To tek objasniš za sto godina… Ljubav prema muzici, ljubav za muziku. To je velika stvar. Zamisli. Bolje to nego bilo šta drugo… bar za mene.
Ta velika stvar se osjetila se, kažu upućeni, i prije 40 godina, na prvom koncertu “Brejkersa”.
– Bili smo predgrupa “Fiftisima”. Niko drugi to nije radio prije nas, mi smo odmah počeli neke improvizacije, čudni tonovi iz Antonove gitare, Manza koji je svirao bubanj kako niko do tada nije svirao… samo da ostanemo u ritmu, da se ne raspadnemo. Znači, uzeti dah i izroniti. To je tako. Prvi i treći koncert su bili u Dadovu. Ponedjeljak, tri benda. Mislim da kad smo svirali sa “Fiftisima” da su bila dva benda… mi prvi i čak smo izašli i na bis. Mi smo oduvijek imali biseve. Ustvari, ne uvijek, zavisi, nekad nismo ni za slušanje, ni za gledanje. Kad si me maloprije pitao za ljubav prema muzici, znaš kako, nekad kad izađeš na tu binu pa to oduševljenje publike, kao da izlaziš na bis. I onda ti je čitav koncert jedan veliki bis.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu