U bolnicama gotovo da više nemaju kreveta, a medicinari crpe posljednje atome snage da još malo izdrže, dok im pacijenti svakodnevno umiru na rukama.
Posebno zabrinjava konstantni porast broja zaraženih i onih koji, usljed teških kliničkih slika, završavaju na bolničkom liječenju. Juče smo dostigli brojku od 93 čovjeka na respiratoru, što je ubjedljivo najgore do sada. Za samo jedan dan izgubili smo još 23 života…
Teško je pouzdano reći kad nam je i zbog čega situacija izmakla kontroli i da li, možda, sada plaćamo danak masovnom okupljanju na skijalištima tokom ove zimske sezone.
Da li je stvar u tome što još nismo povjerovali dovoljno u to koliko je ovaj virus opasan i nemilosrdan ili smo se dosta prije vremena opustili, nadajući se da je korona počela da nam okreće leđa?
Na žalost svih nas, korona ne da nam nije okrenula leđa, nego nam je još žešće iskezila svoje opako lice.
Opet su nam u bolnicama cijele porodice, kliničke slike su sve teže, sve više je mladih ljudi koji za samo par sati od dolaska u bolnicu završavaju prikovani za krevet ili prikopčani na respirator.
A paralelno s nadljudskom borbom zdravstvenih radnika da od smrti otrgnu što više tih nesretnika, ljudi se u RS samoinicijativno okupljaju kako bi iskazali nezadovoljstvo zbog zatvaranja. Rame uz rame stali su ugostitelji, muzičari, frizeri, kozmetičari, ali i mnogi drugi koji su, iz njima znanih razloga, protiv pooštravanja mjera.
Naravno da onima koji su zatvoreni na sedam dana ni najmanje nije lako. Ali, ako će to dovesti do zaustavljanja širenja korone, vrijedi se žrtvovati, jer tih sedam dana će i biti i proći…
Ako se ispostavi da, ipak, nije do njih, onda nek je na dušu onima koji su loše procijenili i pogrešno odlučili.
U svakom slučaju, lakše je sabirati štetu u markama, nego u ljudskim životima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu