Kriza usljed kovid-19 negativno je uticala na uslove rada i isplate za zaposlenu populaciju, pa tako šest odsto nastavlja da radi istim ili većim intenzitetom, ali sa smanjenom platom. Njih četiri odsto je bilo prisiljeno uzeti plaćeno odsustvo, jedan odsto neplaćeno, dok je rad od kuće u potpunosti bio moguć za 13 odsto zaposlenih – pokazalo je istraživanje Unicefa.
Po podacima koje ima Savez sindikata RS, u vrijeme pandemije u Republici Srpskoj je bez posla ostalo više od 16.500 ljudi, koji su se prijavili na evidenciju Zavoda za zapošljavanje. Ali, to nije jedini problem. Radnici imaju drugačije uslove rada zbog epidemioloških mjera, u nekim preduzećima se mjere nisu ni poštovale, pa je došlo i do razbuktavanja zaraze među zaposlenima.
Ugrožena prava radnika
Na kraju su neki od tih radnika ostali bez ikakvih primanja, jer su otpušteni. Drugi, opet, rade od kuće, u kojoj uglavnom imaju porodicu. Dakle, radni uslovi su u, najmanju ruku, stresni za sve zaposlene u Republici Srpskoj.
– Očekivao sam zaista da ćemo biti zatrpani prijavama, odnosno žalbama građana da su im ugrožena prava iz oblasti rada. Međutim, imamo ih svega petnaestak, i to zbog otpuštanja – kaže za Srpskainfo Ljubinko Mitrović, ombudsmen za ljudska prava BiH.
Smatra da to uopšte nije odraz pravog stanja i da su prava radnika trenutno ugrožena više nego prije pandemije. Mitrović misli da se ljudi zapravo plaše, boje se za svoju egzistenciju i jednostavno zaboravljaju na tu mogućnost ili stavljaju u drugi plan sve zakonske mogućnosti, od obraćanja ombudsmanu, inspekciji, pokretanju sudskih postupaka.
– Osim toga, ljudi su se povukli u kuće. Brinu samo za porodicu. Svakodnevno samo slušamo loše vijesti o broju oboljelih, dolaze nam poruke o zdravstvenom stanju prijatelja, ko je loše, ko je preminuo. Vlada epidemija straha i neizvjesnosti – ocjenjuje Mitrović.
Neprijavljeni
Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS, za Srpskainfo ocjenjuje da je pandemija, koja hara više od osam mjeseci, pokazala sve ono što smo „svi znali“ kada su u pitanju prava radnika, odnosno da je sada samo vidljivije. Prije svega u realnom sektoru.
– Činjenica je da je u pandemiji prvo isplivalo na površinu to da su radnici koji nisu prijavljeni, oni koji su radili na crno, prvi platili ceh kovida. Time je potvrđeno sve ono što smo govorili, da postoji značajan broj radnika koji rade kod poslodavaca, a nisu prijavljeni. Nama se obraćao značajan broj takvih radnika, koji su pitali gdje je njihova najniža plata, odnosno zašto njima država ne isplati najnižu platu. Međutim, takvih radnika nema u sistemu i oni ne postoje, nemaju poreski broj iako su radili – objašnjava Mišićeva.
Poslodavci prvi zakukali
Zanimljivo je da su, kako ističe, prvi zakukali poslodavci, a ne radnici.
– Svjedoci smo stalne priče kako im je ugrožena proizvodnja, dobit, pada im privredna aktivnost. To je tačno. Ali, pritom, na solidarnost su pozivani radnici, a ne poslodavci. Nisam tu solidarnost poslodavaca prema radnicima prepoznala. A do ovog trenutka je više od 16.500 radnika iz radnog odnosa ostalo bez posla i otišlo na Zavod za zapošljavanje. Najviše njih su oni kojima je istekao ugovor na određeno – navodi predsjednica Saveza sindika RS.
Napominje da su poslodavci rad na određeno često zloupotrebljavali i da su radnicima godinama produžavali takve ugovore iako Zakon o radu jasno definiše pod kojim uslovima se sklapaju takvi ugovori.
Po istraživanju Unicefa, dva odsto ispitanika je izgubilo posao od početka pandemije.
– Ne samo da su mjere suzbijanja pandemije gurnule siromašne dublje u siromaštvo, već prijete da će u ozbiljnu materijalnu neimaštinu gurnuti i srednju klasu, koja je ostala ili će ostati bez posla u BiH, kao i one koji su prisiljeni na povratak iz inostranstva kao tehnološki višak – zaključuju u Unicefu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu