Kako su ranije objavljivali mediji, na Zapadu su Gorbačova mnogi vidjeli kao heroja, jer je “dao slobodu državama Istočne Evrope”. U njegovoj domovini mnogi su ga smatrali liderom koji je izgubio imperiju.
Gorbačov je prije nekoliko godina dao intervju za BBC u kojem je govorio o posljednjim trenucima SSSR.
– Ono što se desilo SSSR je bila moja drama i drama za svakog ko je živio u njoj – rekao je tada.
Na dan 21. decembra 1991. godine večernje vijesti na državnoj ruskoj televiziji počele su dramatičnom objavom: “Dobro veče. Ovo su vijesti. SSSR više ne postoji.”
Nekoliko dana ranije lideri Rusije, Bjelorusije i Ukrajine sreli su se kako bi formirali Zajednicu nezavisnih država. Ubrzo je još osam sovjetskih republika riješilo da im se pridruži.
Zajedno su se suprotstavili Gorbačovu – lideru koji se borio da održi republike na okupu.
– Iza naših leđa došlo je do izdaje. Iza mojih leđa. Palili su cijelu kuću da bi mogli da zapale cigaretu. Samo da dobiju moć. Nisu mogli da dođu do nje demokratskim putem. Zato su počinili zločin. To je bio državni udar – rekao je on 2016. godine.
Gorbačov je 25. decembra 1991. podnio ostavku na mjesto predsjednika Sovjetskog saveza.
– Bili smo na putu da počnemo građanski rat i želio sam to da spriječim. Raskol u društvu i državi kao što je bila naša, punoj oružja, doveo bi do mnogobrojnih žrtava i uništenja. Nisam mogao to da dopustim samo da bih zadržao moć. Silazak s vlasti je bila moja pobjeda. Rastužuje me to što ljudi ne shvataju dovoljno šta sam ja htio da postignem i šta sam zaista učinio – ispričao je Gorbačov.
Nekadašnji lider SSSR ostaće upamćen po reformama 1987, nazvanim perestrojka, koje je pokrenuo zbog oslobođenja kulture od političkih stega i zbog veće slobode štampe, kao i restrukturiranja ekonomskog i političkog sistema, uvođenjem tržišnih mehanizama i elemenata izborne konkurencije.
Usmjeravao je spoljnu politiku prema smanjivanju napetosti između velesila i okončanju Hladnog rata. U decembru 1987. potpisao je s američkim predsjednikom Ronaldom Reganom sporazum o uništenju zaliha nuklearnih projektila srednjeg dometa, a tokom 1988–89. nadzirao je povlačenje sovjetske vojske iz Avganistana.
Njegova politika ohrabrivala je reformske promjene u državama Istočnoga bloka. Kada su uspostavljene nekomunističke vlade u Poljskoj, Demokratskoj Republici Njemačkoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj, složio se s odlaskom sovjetske vojske iz tih država. U ljeto 1990. pristao je na ujedinjenje Njemačke.
Kako bi učvrstio svoju vlast, 1988. je preuzeo i mjesto predsjednika prezidijuma Vrhovnog savjeta SSSR-a, kojem su ustavnim promjenama bile date široka izvršna ovlašćenja. U martu 1990. izabran je za prvog predsjednika SSSR-a.
Njegova reformska politika je dovela do demokratizacije i decentralizacije sovjetskog društva i države, ali nije mogla da riješi sve dublju ekonomsku i političku krizu.
Tokom neuspjelog udara konzervativnih snaga u avgustu 1991, dok je tri dana bio u kućnom zatvoru, izgubio je politički uticaj i podnio ostavku.
Za doprinos svjetskom miru dobio je Nobelovu nagradu za mir 1990. godine, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu