Zajednička je to poruka ovogodišnjih dobitnica Svetosavske nagrade, nastavnica Tijane Paunović, Sanje Cvijić Vučković, Ljiljane Malinović i Mirjane Danilović, koje su za Srpskainfo govorile o današnjim generacijama đaka i šta bi to trebalo promijeniti u školskom programu.
Ove prosvjetne radnice mogu da se pohvale inovativnim radom sa učenicima, koji zauzvrat osvajaju nagrade na brojnim takmičenjima. Pohvale stižu i iz kolektiva koji u njima prepoznaju tu nezasitu želju za napretkom i usvajanjem novih informacija.
Nisu loši, već drugačiji
Sanja Cvijić Vučković, nastavnica građevinske grupe predmeta u banjalučkoj Građevinskoj školi, godinama vodi sekciju “Kreativna radionica”, kroz koju uspješno osluškuje interesovanja đaka.
Današnja djeca nisu loša, kako mnogi misle, nego su drugačija, njeno je zapažanje.
– Sada imamo posla sa tik-tok generacijom, koju ja često zovem “palčići”. Oni koriste moderne tehnologije i telefone i njima su palčevi malo više razvijeniji nego generacijama prije. Kako predajem predmete koji imaju dodira sa fizikom, često moram da objašnjavam i neke pojave iz fizike. Kada ispričam vic o Njutnu, Paskalu, nekadašnjim generacijama je taj vic bio zanimljiv, razumjeli su ga, a danas me djeca blijedo gledaju. Ja onda, u stvari, shvatim da mi drugačije razmišljamo. Današnja djeca imaju drugačije sinapse. To ne znači da oni ne žele da uče, naprotiv, i u njima ima ono zrno pijeska iz kojeg se stvara biser, samo treba naći način da zasija punim sjajem. Puno djece vodim na takmičenje, i to uglavnom one koji nisu suvoparni odlikaši, jer se odlični đaci svemu posvećuju na isti način, i imamo izvanredne rezultate – navodi ona.
Stvar je, podvlači ova nastavnica, samo u pristupu; da se odrasli približe djeci, shvate na koji način razmišljaju i onda neminovno dolazi do rezultata.
Nekada su djeca maštu nadograđivala čitanjem, sada ne moraju jer su bombardovana sadržajima.
– Ne trebaju profesori da izigravaju cirkusante na času. Djeci je važno da imate smiren pristup, ali da je to nešto drugačije. Bitno je da znate koje teme njih trenutno okupiraju i preko tih tema da ih na nekom nesvjesnom nivou uvučete u svoju nastavnu jedinicu. Njima nije dovoljno samo da sjednu i čitaju da bi zapamtili, oni moraju da angažuju više čula, da reaguju i na čujem, dodirnem. Tražim od djece da koriste svoje mobilne telefone, ali za potrebe učenja, da fotografišu objekte, materijale koje sretnu na putu do škole. Kasnije raspravljamo o tome, uočavamo njihovu primjenu i onda ne mogu izostati dobri rezultati, čak i kod učenika koji ne vole da čitaju – pojašnjava Cvijić Vučković za Srpskainfo.
Naučiti djecu da razmišljaju
Tijana Paunović, nastavnica matematike u Ekonomskoj školi Doboj, iza sebe ima dvije decenije iskustva u prosvjeti, a posebno je inspiriše rad s talentovanim učenicima. Ona i vlastitim primjerom pokazuje mladima da učenje nikad ne prestaje. Kreirala je nekoliko aplikacija za đake, te kroz volonterizam motiviše žene da se više uključe u IT svijet.
Kroz STEM sekciju, učenike usmjerava da stiču znanja i vještine i razvojem logičkog i kritičkog mišljenja razvijaju sopstvena rješenja u oblasti informacionih tehnologija.
– Sada su nam u učionicama generacije koje su odrastale uz tehnologije i one su, dopalo se to nama ili ne, dio njihovih svakodnevnih životnih aktivnosti. Novim generacijama potrebno je znanje iz stvarnog života, koje se može povezati s njihovim budućim zanimanjem. Ranije je posedovanje literature i knjiga bila privilegija bogatih, danas je veoma lako naći neophodne informacije na internetu, a veoma bitno u novo vrijeme je te informacije iskoristiti i od njih napraviti dodatnu vrijednost i razlučiti šta je u moru informacija istina. Tu smo mi, kao profesori, da ih naučimo kako da procijene tačnost informacija i pouzdanost internet izvora – precizira ona.
Djecu je potrebno naučiti da razmišljaju, poručuje Paunovićeva, a u tome im u velikoj mjeri pomaže matematika.
– U matematici, kako i kod drugih predmeta, potrebno je naći praktičnu primjenu i korelacije s drugim predmetima i primjerima iz svakodnevnog života. Navešću primer koji je za njihov uzrast najprimamljiviji. Da bi neko mogao napraviti igricu moraće naučiti mnogo toga iz matematike, npr. vektore, koordinatne sisteme, matrice, statistiku i vjerovatnoću. Svaka igrica ima svoju priču, a ta priča mora biti kvalitetno opisana i imati određenu radnju. Da bismo to uradili moramo biti maštoviti i imati znanje iz srpskog jezika. Ako hoćemo tu istu igricu da plasiramo ne samo na naše tržište, moramo da je prevedemo i na druge jezike: engleski, njemački… Dakle, svaki predmet u školi je bitan – ocjenjuje ona.
Poboljšati socijalizaciju
Mirjani Danilović, nastavnici fizike u OŠ „Petar Kočić“ iz Mrkonjić Grada, Svetosavsko priznanje je došlo nakon 22 godine predanog rada i istraživanja sa đacima. Ona se trudi da kod djece razvija kritičko mišljenje, a zalaže se za upotrebu informacionih tehnologija i novih metoda rada u tradicionalnoj nastavi.
– Svako vrijeme ima svoje breme, mijenjaju se prilike u kojima djeca odrastaju. Oni provode dosta vremena igrajući igrice; to automatski povlači nižu socijalizaciju, a dalje i vršnjačko nasilje. Djeca imaju pogrešne uzore, razne jutjubere na društvenim mrežama, a iz svega kasnije proizlaze i problemi u nastavi. Kada sam ja odrastala, u mom vaspitanju su i komšije učestvovale, a danas je nezamislivo da komšija skrene pažnju nekom djetetu na ponašanje – podsjeća ona, te poručuje roditeljima da ne trebaju zanemariti vaspitnu ulogu škole.
Naglašava da nastavnici mogu mnogo doprinijeti kvalitetu nastave.
– Mi možemo kanalisati taj proces tako da gradivo bude povezano sa ostalim nastavnim disciplinama, sa problemima u životu, u okruženju. Ali, činjenica je da se i nastavnici plaše novijih oblika rada; ipak je svima nama kreda i tabla zona komfora. Tu se najbolje osjećamo i to je najekonomičnije i u vremenskom smislu, zbog čega nekada ljudi izbjegavaju novu opremu i kada postoji – priča Danilovićeva.
Ona smatra da bi đake trebalo više uključiti u timske sportove kako bi se poboljšala socijalizacija, te poraditi na vezi roditelj-škola, da roditelji steknu povjerenje u nastavnike.
– Većina mojih kolega zaista brine za đake i vode računa o njima kao roditelji – ističe Danilovićeva.
Istovremeno, dodaje, trebalo bi vrednovati i to koliko nastavnik napreduje u struci i usavršava se.
Vole da eksperimentišu
Skoro 26 godina staža u prosvjeti ima Ljiljana Malinović, profesor razredne nastave u OŠ „Sutjeska“ u Modriči. Cijeli radni vijek nastoji da se stručno usavršava, pa primjenjuje brojne novine kako bi razbila monotoniju i učenicima nastavu učinila što zanimljivijom. Vodi veb stranicu na koju postavlja razne materijale koji đacima olakšavaju učenje, ali i svake sedmice upisuje spisak potrebnih udžbenika, čime je riješila gorući problem – težinu đačke torbe.
– Tehnologija napreduje munjevitom brzinom, živimo u svijetu interneta, pametnih telefona, na televiziji je stotine kanala… Svega toga ranije bilo. Zbog toga je danas jako teško motivisati učenike za učenje. Ali, s druge strane, dostupnost svega toga učenicima doprinijela je da se otvore, komunikativniji su, kreativniji, opušteniji, vole da iznose svoje mišljenje – njeno je iskustvo u radu sa đacima.
S obzirom da su se interesovanja učenika promijenila i mijenjaju se i dalje, svakako da treba promijeniti i programe i način rada.
– U toku je izrada novih programa i ja se iskreno nadam da će realizacija tih programskih sadržaja biti uspješnija. Ove školske godine su uvedeni neki od novih programa i mogu da kažem da je razlika očita, bar kad su u pitanju moji “petaci”. Pomenuću samo jednu novu temu u nastavi prirode i društva koja je uvedena, a to je “neživa priroda – materijali”. Cijelu temu realizovali smo u nekoliko časova kroz praktičan rad, eksperimente, đaci su uživali, ni jednog trenutka im nije bilo dosadno. Iz ovoga se može zaključiti da današnja djeca ne vole baš mnogo da sjede i uče, vole da budu u pokretu, da rade, eksperimentišu… tako da bi i vaspitno-obrazovni rad svakako trebalo prilagoditi takvom profilu učenika – zaključuje Malinovićeva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu