Javili su se Smiljini unuci Gordan i Vladan, pronašli i ugostili Nazima.
Došle su i njihova majka Danica i tetka Sonja, Smiljina kćerka.
Gordan Šurlan kaže da je, čitajući našu reportažu o pjesniku Nazimu Ćatiću, došao do dijela u kojem pominje svoju učiteljicu, koja je prepoznala Nazimov pjesnički talenat i ohrabrila ga na tom putu.
– Tu sam zastao, pod snažnim emocijama, jer me Nazim, svojim sjećanjem, zapravo vratio u moje djetinjstvo, kada sam sa bakom odlazio u školu i pažljivo slušao svaku njenu riječ. Ona je bila omiljena u našoj porodici, svi smo je voljeli, bili veoma privrženi kao i njeni učenici. Oni su uvažavali, poštovali i voljeli baku Smilju – kazao je Gordan Šurlan.
Zajedno sa bratom Vladanom, poslije teksta koji je na njega ostavio snažnu emociju, potražio je Nazima. Sastali su se u restoranu, da bi oživjeli uspomenu na baku i učiteljicu Smilju, ali i domaćinski ugostili njenog bivšeg učenika.
A kako je sve počelo, šta je podstaklo Šurlane, koja okolnost ih je navela na ovaj gest.
– Privukla me priča o Nazimu o srcu koje je urezao na drvetu u parku i inicijalima u njemu. To sam čitao i najednom, u drugom dijelu teksta, on pominje svoju učiteljicu, i to u najljepšem svjetlu. Zasuzile su mi oči. Neopisiv je moj osjećaj, ponosa i sjete, zbog toga – pojasnio je Gordan Šurlan.
Na stolu brojne fotografije, đačke uspomene, na njima i Nazimova generacija 1957-1961. godina. Učenici davnašnje generacije i Nazim među njima. Smilja, na svakog fotografiji. Izvela je i u svijet u novi život ispratila četrdeset generacija.
– Članak sam proslijedio mami Danici, priča Gordan, bratu Vladanu i tetki Sonji. Svi su bili uzbuđeni, obradovani, kao i ja, a tetki je ova tema već bila poznata. Ona je prethodno, u gradu srela Nazima. To nam je olakšalo da ga pronađemo. I uspjeli smo.
– Meni je njihov poziv zaista prijao. Moja učiteljica, a njihova baka je bila strpljiva, draga, ljubazna, svakom prilazila majčinski, trudeći se da postanemo odgovorni i dobri ljudi. I poslije toliko godina, ona živi u mojim uspomenama – kazao je Nazim.
U ugodnom razgovoru sa Šurlanima, pričao je o svojim pjesmama, poslu, životu u Australiji, a najviše o đačkim uspomenama i učiteljici Smilji.
Gordan i Vladan su vršnjaci Smiljine posljednje generacije učenika u bivšoj Osnovnoj školi “Braća Ribar”, kasnije preimenovanoj u “Vaso Čubrilović”.
– Baka je poživjela do 2002. godine. Napustila nas je 30. januara te godine. Posljednja generacija koju je ispratila, zapravo je moja generacija. Nisam bio njen učenik, ali smo povremeno, i Vladan i ja, dolazili na njene časove. Išao sam na časove kod svojih vršnjaka. Njihova učiteljica bila je moja baka, a to me činilo ponosnim, čak uvaženim – kazao je Gordan.
O njenom posljednjem, oproštajnom času, ispričao nam je Vladan Šurlan.
– Pamtim ispraćaj, posljednji njen čas. Zabavu su priredili učenici. To je bilo, za nju, iznenađenje i ohrabrenje, zahvalnost za sve što je učinila za posljednju, za prvu i mnoge generacije između. I ja, pamtim taj događaj i često prepričavam, kao i u ovoj prilici, sa njenim učenikom.
Kumstvo
Učiteljica Smilja Šurlan uspostavljala je veoma bliske odnose sa svojim učenicima i njihovim porodicama. Nastojala je, na svaki način, pomoći đaku, upoznati ga, shvatiti u kojim uslovima živi, kakvog je materijalnog stanja, odakle putuje, koga ima…
Njeni učenici bili su Patrik Samardžić, iz Stare Gradiške, u Hrvatskoj. Potom je bila učiteljica njegovom bratu Elvisu. Kada je ova porodica, dobila treće dijete, pozvali su baku Smilju na krštenje i kumstvo. Ona je to prihvatila, a njena uloga, njeno prijateljstvo, i nas je povezalo, zbližilo sa Samardžićima.
Smatramo ih i svojim kumovima, prijateljima. Govorila je da ljudi, treba uvijek da čine dobro jedni drugima, da budu humani, plemeniti, da se ne mrze nego vole, jer se nikada ne zna kada će ko kome zatrebati – ispričali su nam Gordan i Vladan Šurlan o svojoj baki Smilji, omiljenoj učiteljici mnogih generacija u Gradiški.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu