Milojka je samo jedan od velikog broja hranitelja koji žive u Jadranskoj Lešnici kod Loznice i kod nje su trenutno smješteni brat i sestra od 2,5 i 3,5 godina iz Doma za nezbrinutu djecu. Mještani Jadranske Lešnice proslaviće ove godine pola vijeka bavljenja hraniteljstvom. Uz Centar za socijalni rad i Centar za hraniteljstvo, porodice pomažu djeci koja su odbačena ili sklonjena iz biološke porodice da stasaju.
Jadranska Lešnica vjerovatno ima najviše hranitelja po glavi stanovnika, pošto se u ovom mjestu od 2.000 ljudi čak 45 porodica brinu o mališanima.
Sve je počelo 1968. godine, kada je prvo dijete stiglo u ovo selo. Mnogi su taj humani zadatak naslijedili od svojih roditelja koji su takođe bili hranitelji.
Jasmina Jokičić je obuku za hranitelja prošla 2007. Do sada je u njenom domu bilo troje djece. Dvoje je vraćeno biološkim porodicama, a jedno je usvojeno. Danas je kod nje djevojčica (9) koja odrasta uz Jasmininu ćerku. Jasmina se prema njoj ophodi kao da joj je rođeno dijete. Možda zato što je i ona odrastala sa djecom koja su kod njenih roditelja, koji su takođe bili hranitelji, pronašla dom, pa je i sama poželjela da bude hraniteljica. Slična priča je i njenog supruga, čiji roditelji su se takođe bavili hraniteljstvom. Sjeća se trenutka sreće kada je u naručje uzela djevojčicu od godinu dana, ali ne zaboravlja ni dan rastanka.
To je bila tako slatka i draga djevojčica. Mi smo se baš vezali za nju. Naročito moj suprug. Mi smo tada imali jedno naše dijete, sina. Nikada neću zaboraviti dan kad smo se rastale. Ona je vraćena majci kada je imala godinu i sedam mjeseci, dva dana prije nego što ću ja roditi moju ćerku. To je neopisiv osjećaj. I danas smo u kontaktu. Posljednji put kad smo se čule bila je u Njemačkoj – priča kroz suze Jasmina Jokičić.
Album pun uspomena Smilja Čotrić prelistava kad god poželi da se prisjeti dječaka koji je kod nje bio osam godina. S njim je ponovo preživljavala sve traume koje je nosio u srcu i duši. Sada se brine o bratu i sestri koje ne razdvaja od svojih petoro unučića. Ona najbolje razumije šta za dijete znači hranitelj jer je osjetila obe strane ove medalje. Zbog siromaštva odrasla je kod hranitelja i zahvaljujući njima završila školu i postala čovjek.
– Hranitelji su nekada spas za djecu. Moji roditelji su bili siromašni i ko zna šta bi sa mnom bilo da me nisu dali hraniteljima. Zahvaljujući njima, bila sam dobar đak, trenirala odbojku, družila se sa dobrom djecom. Ali, strašan je taj trenutak odvajanja. Kada kod mene dođu djeca, ja se sjetim svog detinjstva. Sjećam se jecaja, želje da pobjegnem od nepoznatih ljudi, da se vratim tamo gdje pripadam, svojoj porodici. Ali tamo vas najčešće neće – priča Smilja brišući suze koje ne može da zaustavi prisjećajući se detinjstva. Ali, dijete ide tamo gdje su ljubav i toplina.
– Poslije se dijete navikne, to mu bude druga majka. Ja sam moju obilazila sve do smrti, presrećna što me je izvela na put. To je i moja “zvijezda vodilja” kada kod mene dođu djeca na privremeni smještaj – priča Smilja.
U školi 38 djece iz hraniteljskih porodica
U Osnovnoj školi “Kralj Aleksandar Karađorđević” trenutno je 38 djece iz hraniteljskih porodica. Naizgled svi su isti, ali ne i u dubini duše.
– Imam jednu djevojčicu u odjeljenju. Ona je odličan učenik. Baš je dobro dijete. Ne razlikujemo tu djecu od ostalih, nama su svi isti i cilj nam je da se to ne ojseti – kaže učitelj Nebojša Arnautović.
Neki završe fakultete ili odu u druge porodice, mnogi se vrate svojim biološkim roditeljima, ali Jadransku Lešnicu nikada ne zaborave i svoje hranitelje koji su njihovo djetinjstvo bar na neko vrijeme učinili srećnim, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu