David Pavlović, Zoran Kalinac, Marijana Vukmirica i Bojan Hrgić… imena su malih i običnih ljudi, koji sami grade svoj put u želji da postanu veliki.
Tokom godina studiranja maštali su da jednog dana prenose emocije sa sportskih događaja, a nakon što su uzeli diplome u ruke i krenuli ka višim ciljevima, bili su zaustavljeni već na samom početku suočivši se terminima “nepotizam, višak radnika…” koje već godinama mladi, obrazovani ljudi navode kao glavne razloge odlaska iz naše “jabuke u cvijetu”.
Trenutni neuspjeh u njihovim ranim dvadesetim godinama nije ih odveo u smjeru očaja, nego sasvim na suprotnu stranu – u smjeru ostvarenja snova.
Umesto da se vode sitnim interesima i priklanjaju kvazialtruističnim motivima vladajućih, priklonili su se svojim željama i krenuli u zdravom smjeru, postajući tako primjer promjene koja je potrebna mladima u trulom nam sistemu.
Postali su primjer koji treba živjeti, koji treba odjeknuti, koji treba razuvjeriti sve one koji već po navici govore “ovdje možeš uspjeti samo ukoliko si u političkoj partiji”, a zatim karijeru, sa diplomom koja služi kao ukras na plakaru, grade lijepeći plakate (nerijetko i manje obrazovanih ljudi od njih) po banderama. Jer, trnovit je put do fotelje, a usput (ponekad) izgubiš sebe.
Postali su primjer onima koji po završetku studija pakuju kofere, jer već unaprijed sebi predviđaju neuspjeh na brdovitom nam Balkanu.
Četvoro mladih, koji danas komentarišu utakmice lokalnih sportskih klubova, druge, treće i četvrte lige, često radeći na kiši i na vjetru, takođe gazi kroz trnje, zaradivši usput koju ogrebotinu, ali ne gube sebe. Naprotiv.
Prkosno su pogledali u oči trulom sistemu i odlučili da mu se narugaju, za sada, sitnim uspjesima, koji postaju čvrst temelj za mnogo krupnije. Šta su prepreke na njihovom putu u odnosu na želju da komentarišu Svjetsko prventstvo u fudbalu, koja se davno uselila u njihova srcima?
Mladi ljudi, koji su ostali da se bore za dobro danas i za bolje sutra, ne moleći za priliku, nego je sami stvorivši, ne bježeći kilometrima daleko, nego ostavši tamo gdje su njihovi najmiliji, zaslužuju svu podršku društva, države, svijeta.
Jer upravo su takvi ljudi pokretač promjena i podsjetnik da nije sve izgubljeno, ako nismo sebe izgubili. Upravo takvi ljudi mogu zamijeniti sijalicu koja je davno pregorjela i osvijetliti mračnu nam budućnost.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu