Kao da smo ovu gorku istinu vremenom gurnuli pod tepih, ostavljajući potomke da sami boluju i čuvaju sjećanje na svoje očeve, majke, braću i sestre, koji su život skončali pod ustaškom čizmom. Žrtve, stradalu nevinu djecu i njihovu golgotu, pomenemo jednom godišnje. Zar se tako čuva nacionalna istorija?
„Nikad zaboraviti“, floskula je koju uporno čujemo na obilježavanju važnih datuma, a čini se kako nam se baš to dešava. Jeste, teško se prisjećati silnih tragedija, krvavih sudbina koje su obojile 20. vijek, ali to je ipak najmanje što današnji naraštaji mogu uraditi i što dugujemo svojim precima.
Zato hvala „Dari“, hvala joj što je nas same natjerala da se više zainteresujemo za prošlost, da čuvamo istoriju, koju tako silno žele da nam obrišu, da čitamo knjige o Jasenovcu, da pregledamo dokumentarne filmove. Tu je njena glavna zasluga; ne znam koji Srbin ovaj film može posmatrati kao čisto umjetničko djelo, razglabati kakvi su kostimi, da li je muzika kvalitetna. To nije film, već sam život. Možete samo sjesti i plakati puna dva sata, znajući da su sve to, i još mnogo gore, trpjeli naši ljudi, Romi i Jevreji u logoru.
Veliko hvala hrabrim logorašima koji su prvi smogli snage da, nakon svega proživljenog i viđenog, podijele s nama jeziva svjedočenja o ubistvima svojih najmilijih, zvjerskim mučenjima, kako bi ova sjećanja ostala trajno zapisana.
Kocka je bačena i ne smijemo se sada opet vratiti u tišinu. Školski čas, televizijske emisije, feljtoni, postoje sistemski načini da se očuva nacionalna svijest, da se borimo protiv brisanja činjenica, a tišinom se isključivo poklonimo žrtvama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu