Ocijenila je Aleksandra Savić, lingvistkinja i predsjednica Udruženja lektora Republike Srpske koja je za Srpskainfo komentarisala jezičke istupe domaćih političara.
Ona je na multidisciplinarnom naučnom skupu „Trideset godina Republike Srpske 1992–2002: iskustva prošlosti i izazovi budućnosti“, koji je ovog utorka organizovala Javna ustanova Centar za društveno-politička istraživanja Republike Srpske, predstavila lingvističku analizu govora novoizabranih predsjednika Republike Srpske.
Radi se o inauguracijskim, dakle prigodnim, svečanim govorima, koji se tumače kao državničke besjede.
Savićeva je proučavala osam govora svih novoizabranih predsjednika u Republici Srpskoj za ovih trideset godina, osim vršilaca dužnosti predsjednika, i to iz ugla retorike, lingvistike, analize političkog diskursa i kritičke analize diskursa.
Kako pojašnjava, svi ovi metodi zapravo služe da se u govoru detektuju osnovne paradigme i uvjerenja, ključne riječi i pojmovi, pojedinačna odstupanja i da se na osnovu toga izvuku specifične poruke, namjere i da se napravi pregled ideja koje govornik, svjesno ili nesvjesno, zastupa.
Podsjetimo, svečanu zakletvu ove sedmice položio je predsjednik RS Milorad Dodik, koji je ovu funkciju obavljao i u periodu od 2010. do 2018. Predsjednici Srpske prethodne tri decenije bili su Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Nikola Poplašen, Mirko Šarović, Dragan Čavić, Milan Jelić, Rajko Kuzmanović i Željka Cvijanović.
– Zaključci do kojih sam došla pokazuju da svi ekspozei imaju zajedničke osobine: iste unutrašnje i vanjskopolitičke ciljeve, sličnu strukturu govora, kao i korištenje identičnih metafora. Na primjer, u sedam govora prisutna je metafora „Republika Srpska je kuća“, što nam govori o tome da se ona doživljava kao dom, stabilna građevina, siguran kutak, zatvoren sistem, domaćinska teritorija, koju je potrebno graditi, čuvati, brinuti se o njoj. Ova metafora proizvodi emotivni naboj u svijesti govornika koji dom doživljava kao neophodnu, pravu, tradicionalnu vrijednost. Ono što ih razlikuje jesu uplivi nekih ličnih osobina i preferencija govornika – pojašnjava Aleksandra Savić za naš portal.
Analiza je pokazala i da su govori vremenom postajali duži, kompleksniji i da ih, što je vrijeme odmicalo, sve više obilježava lična forma obraćanja (predsjednik osim predstavnika postaje sve više lider), kao i uključivanje građana i glasača u izlaganje (tako imamo direktno obraćanje građanima, a ne samo prisutnima u skupštinskoj sali).
Koliko god bili ceremonijalni i unaprijed pripremljeni, analizom se dolazi do zaključka da, inauguracijski govori nepogrešivo pokazuju ne samo autentičan jezik govornika, već i njegove osobine, biografiju i namjere.
Sa druge strane, svi govori imaju neka opšta mjesta, ustaljene konstrukcije, okamenjene fraze, koje su kod nas već ušle u svakodnevni govor i govor medija – to su, na primjer, demokratija, kontinuitet vlasti, zapadne zemlje, jedno od najvažnijih i najosjetljivijih pitanja, itd.
U analizi političkih govora svih vrsta jednako je važno ono što se ponavlja kod svih ili kod jednog govornika iz prilike u priliku, ali i sposobnost da se primijete odudaranja.
– Prostim jezikom rečeno, ako imate političara koji u svakom svom govoru koristi akademski/pravni/administrativni stil, dakle drugačiji od svakodnevnog, u momentu kada upotrijebi neku neočekivanu rečenicu ili izraz, lingvista bilježi da se radi o važnom odstupanju: ili je govornik izbačen iz takta, ili priča o nečemu što ne zna, ne može da objasni, ili pokušava da manipuliše i da sakrije svoje prave namjere. Takođe, neki političari isključivo koriste zamjenicu ja kada se radi o zaslugama (ja sam uradio, ja sam omogućio), a zamjenicu mi kada govori o problemima ili neriješenim pitanjima (mi ćemo se potruditi, mi smo pokušali) – pojašnjava Savićeva.
Ona podsjeća da je jezička analiza nastupa, govora, napisa ili tekstova političara moderan i vrlo cijenjen alat u vodećim zemljama svijeta, gdje se putem procjene govora došlo do nekih važnih političkih zaključaka, a postoje i primjeri kada se otkrila neka tajna, sakrivena namjera ili postupak.
Aleksandru Savić pitali smo koliko su naši političari eksperti u jezičkoj manipulaciji, da li su vješti govornici ili pak suprotno?
– Prvo treba imati u vidu da je jezik osnovni alat političara i prema tome spoznajemo ogromnu moć koju ima u društvu. Sa jedne strane, on političarima omogućava da nauče da se predstave na najbolji mogući način, da uobliče svoje misli, da zainteresuju svoje birače ili one koji to tek treba da postanu, da neka važna i osjetljiva pitanja stave na dnevni red, a sa druge strane, jezik predstavlja vrhunsko sredstvo za manipulaciju.
Iako je dozvoljeno poigravati se njime, ipak treba znati da je, kakvo god obmanjivanje je posrijedi, moguće, upotrebom različitih lingvističkih tehnika, prozrijeti namjere govornika. Rekla bih da imamo priličan broj vještih govornika koji svoj dar ne koriste uvijek na najbolji način, kao i onih koji uz malo vježbe mogu usavršiti svoje nastupe. Smatram da je pogrešno davati svima jednolične i nemaštovite savjete. Za mene je najbolji govornik onaj koji na osnovu svojih osobina, ličnih senzibiliteta i autentičnog govora kreira svoj specifičan stil i nadograđuje ga različitim trikovima- ocjenjuje ona.
Napominje da je velika razlika između mlađih i starijih političara, raznih zanimanja ili funkcija koje obavljaju, kao i da treba voditi računa i o publici – važno je napipati puls slušalaca i prilagoditi im izraz.
– Korisno je znati i to da je talenat samo jedan mali dio javnog nastupa, sve ostalo postiže se radom i vježbanjem, kako disanja i govornog aparata tako i jezičkog izraza i gestikulacije. A sa druge strane, upravo zbog velike moći koju jezik ima, neophodno je budno i konstantno pratiti ono što se govori te analizirati rečeno- poručila je Savićeva.
Naša sagovornica naglašava i da uvijek treba imati na umu da je velika razlika između institucionalnih, medijskih i partijskih govora. Takođe, iako mnogi misle da su ovladali javnim nastupom, svaki govor valja, bar u osnovnim detaljima, pripremiti.
– Ponavljam da su najbolji govori oni koji su autentični i ne izgledaju navježbano, pa tako svako treba da prigrli svoj jedinstven izraz (stil, dijalekat, formu) i da pokuša da na tim specifičnostima gradi svoj jezik. Preporučujem čitanje što više stručnih ili književnih djela, koja ne samo da bogate rječnik već omogućavaju i nesvjesno uobličavanje imidža. I za kraj ću preporučiti ono što kažem svima – od djece školskog uzrasta do odraslih ljudi – što se više zabavljate i igrate jezikom, više ovladavate njegovim tajnama- zaključila je Aleksandra Savić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu