Ostale su samo uspomene.
U ovoj su školi prva slova učili i čuveni revolucionar Simo Miljuš, i narodni heroj Mlančić Miljević, i književnik Stevan Tontić, pa petorica generala JNA, dva ambasadora iz doba SFRJ i čak 14 doktora nauka.
Ovdje je bio đak, a potom i dugogodišnji nastavnik, i Đuro Trkulja (82), marljivi hroničar svog zavičaja, koji je od zaborava sačuvao impresivnu istoriju škole u malom mjestu podno Grmeča.
Škola osnovana 1899. godine, u doba Austrougarske, kao četvororazredna Narodna osnovna škola. Molbu za otvaranje škole autrougarskim vlastima je uputio ugledni palanački domaćin Đuro Miljuš, otac Sime Miljuša.
– Kada je počela s radom u privatnoj kući Jove Tubina, škola je imala za to doba nevjerovarnih 70 đaka – navodi Đuro Trkulja.
Škola je preživjela tri rata i nadživjela tri države. Nastava nije prekidana ni tokom Prvog i Drugog svjetskog rata, ni tokom rata devedesetih.
Nakon Drugog svjetskog rata škola doživljava procvat, kao uostalom i cijelo mjesto. Već 1949. postala je prva osmoljetka na području Sanskog Mosta. Godinu kasnije otvoren je internat za đake iz udaljenih sela.
Zlatnih osamdesetih škola je imala 1.200 učenika i nastavni kadar kojim bi se ponosile mnoge gradske škole.
Ali, kako kaže Trkulja, sve to nije palo s neba. Vodila se odgovorna politika, vlasti su nastavnicima davale placeve i povoljne kredite za izgradnju kuća. Tako su se skućili i nastavnik Đuro i njegova supruga, učiteljica Danica, danas penzioneri.
Kada su je izgradili, njihova kuća je bila pored škole. Danas se ona nalazi pored sablasne ruševine, s natrulim polupanim prozorima.
– Skoro cijeli radni vijek sam radila ovdje, u staroj školi. Moja učionica je bila na spratu, drugi prozor s lijeva, a Đurina u prizemlju – kaže sjetno Danica.
Njen suprug, nastavnik istorije i, kako se tada zvao, srpskohrvatskog jezika, u razredu je, kaže, proveo tek nešto više od pola radnog vijeka. Takva mu bila karijera.
Početkom sedamdesetih imenovan za sekretara Opštinskog komiteta Saveza komunista u Sanskom Mostu. Pristao je na funkciju, ali pod uslovom da ga, nakon jednog mandata, vrate u bazu, dakle u školu.
– Kad sam se vratio u školu, niko sretniji od mene. Ali, sreća nije dugo potrajala. Već 1976. sam dobio novi partijski zadatak, da budem direktor „Unisove“ fabrike u osnivanju. Kada je fabrika otvorena nisam se vratio u školu, kako ne bih svog kolegu, koji je primljen na moje mjesto, ostavio bez posla – priča čika Đuro.
Potom je deset godina bio kustos Spomen područja Korčanica, i na kraju se vratio u prosvjetu.
Šta god da je radio, njegovi đaci su mu uvijek bili u srcu.
A učiteljica Danica je u školi pored svoje kuće predavala sve do 1972. godine, kada je otvorena nova školska zgrada, s kabinetima, bibliotekom, fiskulturnom salom i igralištem. I ova nova škola, nekad ponos Podgrmeča, danas je napuštena ruina.
Posljednja učiteljica u Lušci Palanki, Marica Prošić, u toj je velikoj i već tada oronuloj školi od 2000. godine učila malobrojne đake, djecu povratnika. Njen kombinovani razred je imao samo pet učenika.
– Ona je divna učiteljica. Sa tih pet učenika je radila predano i sa puno ljubavi, kao da je imala stotinu đaka – kaže Danica Trkulja.
U posljednim godinama svog trajanja škola u Palanki bila je područno odjeljenje osnovne škole u Fajtovcima, kod Sanskog Mosta.
– Rukovodstvo škole u Fajtovcima se dugo borilo da se naša škola ne ugasi. Nisu je zatvorili ni kada je broj đaka spao ispod zakonskog minimuma. Ali, svi su napori bili uzalud, jer u Lušci Palanki više nema djece – kaže Đuro Trkulja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu