Ni ovo drveće nije nizašta. Nije za loženje, nije za namještaj… nizaša – govori Ratko, saradnik vladike pakračko-slavonskog Jovana (Ćulibrka), koji, kao i on, poznaje svaki pedalj jasenovačkih močvara smrti.
Put prvo ide uz Savu, a potom se odmiče od nje i vijuga kroz močvarne i šumovite predjele. Makadam je to, isti kao i one hiljadu devetstotina četrdeset i neke. Okolo su močvarne baruštine koje su spriječavale bijeg logoraša. Rijetki su dani kada ovdje nema velikih izmaglica. Sam taj put i težak je i tužan. Ako zatvoriš oči, ukazaće ti se na njemu dugačke kolone žena i djece. Bijele marame, plač i cika dječija. Idu a ne znaju da su na putu za pakao.
A tih godina pakao je bio smješten u selima Mlaka i Jablanac, na samoj obali Save. Danas u Mlaki jedva desetak obnovljenih kuća u kojima živi poneko ili ne živi baš niko. Kako li je živjeti u mjestu, selu tako golemog stradanja? Ko to može? U Mlaki još i poneko, a u pet-šest kilometara udaljenom selu Jablanac niko. Selo je zaraslo u šumu i šikaru, više se ne raspoznaje i ona „poznata“ ustaška osmatračnica sagrađena na zvoniku srpske crkve. Ovdje se i sjećanje sistematski zatiralo. Između Mlake i Jablanca su dvije betonirane, tri neobilježene masovne grobnice i na desetine nikada iskopanih. I jedna crkva.
Hram Svetog proroka Ilije u Mlaki obnovljena je prije nekoliko godina. I još se obnavlja. Crkva je nedavno otkupila i zemlju oko hrama i stari štagalj tik uz crkvu u kojem je bila smještena ustaška komanda. Episkop Jovan kaže da će u tom štaglju napraviti muzej srpske djece i njihovih majki, ostavljajući mu autentičan izgled spolja. Ispred kompleksa, crkve i štaglja, umjetnici će skulpturama govoriti o zločinu, genocidu, istrebljenju, ljudskom zlu, stradanju…
– Važno je imati energiju – kažem.
– I viziju, ništa je energija bez vizije – odgovara vladika, koji tu viziju i tu energiju crpi iz činjenice da je episkop najveće srpske eparhije mrtvih.
Jasno se to vidjelo još onoga dana kada je ustoličen u Pakracu i kada je iz crkve krenuo pustom ulicom, sigurnim korakom i čvrsto stegnutim žezlom. Vjetar je odjednom počeo da duva, a ptice da lete oko njega. Nadrealna scena, kao predskazanje teške misije.
Jedna od prvih važnih „stvari“ koju je započeo, a uradio ih je do danas mnogo, bila je upravo obnova crkve u selu Mlaka, sagrađene 1782, a potom skrnavljene u svim ratovima. Svo stanovništvo Mlake ubijeno je u aprilu 1942, njih 887. U hramu i oko njega bile su zatočene žene i djeca sa Kozare, nakon ofanzive 1942.
– Logor se nalazio na kraju sela, pod otvorenim nebom. Tu je na zemlji ležalo oko 10.000 žena i djece…. Ovdje sam saznao da su to pravoslavni seljaci iz bližih sela Bosne, koji su još do prije nekoliko dana mirno živjeli u svojim kućama….. Muškarci su odvojeni u Staroj Gradišci, a žene i djeca smješteni su u Mlaki i Jablancu. Bilo je to bogato selo čije stanovništvo je pobijeno, a kuće opljačkane i spaljene. Jedne noći pobjeglo 20 žena sa djecom, uhvatili su ih, vratili u logor i pobili. Bio sam očevidac – opisao je ono što je vidio u Mlaki Nikola Vadkov, ljekar iz Zagreba kog su ustaše dovele da vakciniše djecu, jer su se plašili tifusa.
Dr Vadkov bio je prijatelj Diane Budisavljević, a Mlaka baš to mjesto u kojem je Diana dočekivala srpsku djecu, odvojenu od majki, izbavljala i odvodila iz pakla. Diana je 1942. godine dobila dozvolu da obiđe sabirne dječije logore Mlaka, Uštica, Jablanac, Košutarica, Stara Gradiška. Tačan broj djece koja su ovdje boravila se ne zna, ne zna se koliko ih umrlo od difterije, tifusa, gladi…. „sakupljeni“ mjesecima pod vedrim nebom oko crkve u Mlaki. Prema zapisima same Diane Budisavljević, u njenoj akciji iz logora je spašeno oko 10.000 djece. Prema izvorima NDH-a iz ljeta 1942, u ustaškim sabirnim logorima Mlaka, Jablanac, Novska, Prijedor i Uštica nalazilo se 23.858 žena s djecom sa Kozare i podkozarskih sela. Ako se tome doda Sisak i Stara Gradiška… pa djeca sa Korduna i Banije… Bog će ga znati.
Obnovljena Crkva Svetog Ilije u Mlaki posvećena je stradaloj djeci. U njoj je nedavno oslikan ikonostas, a sa dvije velike freske bočno, sa lijeve i desne strane hrama, počelo je njeno freskopisanje. Freske su identičnih dimenzija. Desno je Diana Budisavljević uzdignutih ruku, okružena svojom djecom, a lijevo biblijska scena u kojoj Rahilja oplakuje djecu i neće da se utješi. Potresne scene oslikao je Dejan Jovanović, starom tehnikom slikanja na svježem malteru.
– Bio je to zahtjevan posao u svakom smislu. Konstantno sam imao pritisak da li ću odgovoriti tako uzvišenom zadatku. Sve to je pratilo i otežan tehnički dio posla, u uslovima u kojima nemate infrastrukturu potrebnu za rad. Ali to je ipak bilo lakše od one strašne odgovornosti sa kojim sam živio tih mjeseci. Oslikavanje crkve nije završeno i mi ćemo uskoro nastaviti – kaže Jovanović, koji je stigao u Jasenovac da, sa onih 15-ak žitelja, dočeka srpskog patrijarha Porfirija.
A da li je uspio da ispuni poziv? Jeste, jer ta crkva u Mlaki i te oslikane freske u njoj opomena su, dug i zavještanje. One danas šalju poruku i vjeru u pobjedu dobra i opomenu zlu. A: „Oči te djece bile su suhe, nesposobne za plač, svete i mirne, ali lice tako nestvarno, kao što su likovi anđela na pravoslavnim ikonama“, svjedočio je to Mihajlo Komunicki, činovnik socijalne skrbi NDH-a. I baš zato „nema veće pravde od postojanja svetinje na ovom mjestu“, na mjestu sa kojeg ljudskom zlu prkosi izdignuta i bijela kuća anđela.
Prva fotografija
Na društvenim mrežama 2019. godine pojavile se prva fotografija iz sabirnog logora Mlaka pod nazivom “Čekanje na smrt”. Na fotografiji su majke i djeca, prije razdvajanja.
Ustaše su prve zatočenike na poljske radove u Mlaku dovele u ljeto 1941, a ljeta 1942. organizovali su ovdje ekonomiju logora Jasenovac. Na ekonomiji su radile žene, koje su po završetku poslova ubijane po pašnjacima i šumama oko sela.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu