Kuće su oronule, krovovi urušeni, ograde polegle, trnje prekrilo dvorišta i okućnice. U jesenjoj izmaglici, sve je nekako utonulo u čamotinju, u sumorne slike sadašnjice.
Osmoro stanovnika, većinom starih i bolesnih, čuvaju uspomene na bolja vremena, kada je ovaj ušoreni zaselak, nekada bajkovitog izgleda, vrvio od stanovnika, djece, omladine, vrijednih, radnih i sposobnih mještana.
Imali su, kažu, mnogo stoke, obrađivali njive, sijali žito, a kruškama, jabukama i drugim voćem punili podrume sazidane kamenom. Tokom zimskih večeri, kada zapada snijeg a petrolejka osvijetli male, riglovane kućerke, sjedili su do kasno, prepričavali događaje iz ratova, iz davne prošlosti, i nadmetali se u čitanju junačkih pjesama. Divili su se junacima srpske istorije i bojeva sa Turcima.
Gostili su se oguljenim, mirisavim jabukama i pečenim dunjama. Rakija je bila jedino piće, ako ne računamo hladnu izvorsku vodu u kanti, na drvenoj klupici. Odatle su djeca, da ne izlaze vani u mrak, usluživala ožednjele starce, kojima su se učestalo sušila usta, zbog dugih pričanja o Turcima, Austrijancima, Nijemcima i ofanzivama na Kozari, ratnom zarobljeništvu…
Priče iz davnina
Pričali su i o drekavcima, priviđenjima i đavolima, koje niko nije vidio, ali o čemu sve zna, kao da tog časa gleda, ispred njih ili vani pored prozora sa kojeg lije slaba svjetlost, u utvare i čudesa. Tekla je tako priča, kao rijeka ispod sela koja udara o crno kamenje i stijene, pa huči i stropoštava se u nizine. Bila je to i priča o glogovim kolcima i grobljima, ginjenicima i prikazama, ratovima i junacima.
Djeca oko šporeta, slušala su, ne trepćući, privijajući se jedni uz druge, zbog straha i slika koje su se činile realne i stvarne, bliske a tako daleke. Strahovali su samo, da se lampa ili prigušeni fenjer ne ugasi pa da sva ta strašila ne zakucaju na prozorčiče i ušunjaju se unutra, podsjećaju malobrojni stanovnici Gornjih Gajića na vremena kada je selo bilo puno a kuće tijesne.
Bilo nas je ovdje tačno dvadeset i osmoro, svi Gajići, svi istog prezimena, ispričao nam je Zoran Gajić. On kaže da su dvojica braće, Marko i Gajo, nekada ovdje iskrčili šumu i nastanili se, a treći brat Stojić ostao je na drugom brdu. Bilo je sedam kuća, plus tri, malo niže. Ukupno deset.
– Ukupno, nas stanovnika Gornjih Gajića ima osmoro. Mira, Zoran, Rada, Darko, dva Dušana, Miljka, Radmila… Ostali su se raselili, otišli u Sloveniju, u Srbiju, u Banat i Bačku a najviše, moram i to kazati, preselilo je nepovratno, na seosko groblje. Djece nema, porodice nisu obnavljane i zato smo na korak da cijeli zaselak opusti i nestane – požalio se Zoran Gajić.
Najmlađa stanovnica
Zoranova kćerka Branka je najmlađa stanovnica u selu.
Ima 19 godina, bez stalnog zaposlenja, po zanimanju frizerka. Branka frizira sve svoje rođake i komšije. Tako zaradi koju marku, i ako cijena njenih usluga nije fiksna. A može i u naturi pa i za riječ zahvalnosti, da se plati, ništa drugo.
– Cijena zavisi od više faktora. Svako plati koliko ima i može. Šišanje kod mene može i bez novca, ali samo za stanovnike Gornjih Gajića. Može i u naturi, za slatkiš, voćku, čast… Takva je situacija – kazala je Branka.
Ona bi voljela da u naselju ima još mlađih stanovnika. Ovako, prosjek prelazi pedesetu, i stalno se povećava.
– Kada bih ja otišla iz sela, prosjek bi pao na šezdeset i više godina. Za sada ne planiram odavde. Jeste, tražim neki posao ali bih najradije da putujem od kuće i da radim. Ovdje sam sama, od mladih, nema nikoga više, nema ni djece. U cijelom selu imaju još dvije cure i jedan dečko – demografski precizno, Branka opisuje uslove i sastav stanovništva malog zaseoka pod planinom.
Njen stric Dušan Gajić je prilično bolešljiv. Njegova kuća je na ulazu u zaselak. Ispred je stara magaza na kojoj su okačene stare alatke. Okolo trčkraju štenad, mali crni psići. Motaju se oko nogu, ulaze u izuvene na pragu. Više godina Dušan je radio u Rijeci, u Hrvatskoj, ovdje, na očevinu, vratio se pred rat.
Tu je rođen i odrastao. Samo u četiri kuće, priča, gori vatra, ostale su opustjele, urušile se… Sada je to prazno selo, i ovi koji tu žive, veli Dušan, stari su i bolesni, samo jadikuju, kukaju, uzdišu, tuguju i pate.
– Nekada se pjevalo, igralo, bilo pjesme i veselja. Ne može se to opisati. Bilo je i cura i momaka, djece da im se ni broja ne mogu sjetiti. Trčali su za stokom, po šumi, oko rijeke i po vodi gazili, sve dok ih roditelji ne pozovu da idu kući – podsjeća Dušan na vrijeme, prije pola vijeka.
Žali što je to nepovratno prohujalo, nestalo, izgubilo se, kao lijep san poslije buđenja.
Pored rakijskog kaznja, sa nestrpljenjem se čekalo da protekne, pa da popiju. Sada, ima rakije ali nema ko da je pije, dodaje Zoran Gajić koji svakoga, ko dođe u Gajiće uporno nutka rakijom, mada on ne pije.
Ženidba
I Dušan i Zoran oženili su se iz drugih sela. Zoran iz Petoševaca kod Laktaša a Dušan iz Subotića na Kozari.
– Nerado su se cure udavale u naš kraj. Kažu, veliko brdo, težak život. Ja sam, zbog ljubavi pješačio 24 kilometra, a moj rođak Zoran još i više. Posrećilo nam se, nije bilo uzalud. Cure iz ravnice nisu htjele u Jurkovicu, samo one iz većeg brda i planine – objašnjava Dušan Gajić strategiju jurkovačkih momaka.
Stići do Gornjih Gajića, zimi je teško, naročito kada oklizavi, zaledi i padne snijeg. Tada mještani uvijek moraju biti u pripravnosti, da očiste put, razbiju led.
Ako to ne urade, ako ih nevrijeme iznenadi ili zatekne na spavanju, vijavica sve zatrpa i odvoji njihov zaselak, od ostalog dijela sela. Tada se može samo pješke preko njiva, ili na konju, kao nekada.
Komšiluk, solidarnost i rođačka pomoć, u takvim situacijama, za njih je prijeko potrebna. I zato, svi, nekako uglas kažu, da su u prednosti zbog blizine. Kuće su ušorene, jedna pored druge. Gajići žive u slozi a to je za njih najvažnije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu