U višegodišnjem strateškom partnerstvu Milorada Dodika i Dragana Čovića, saradnji SNSD i HDZ BiH i tobožnjem prijateljstvu dvije najveće srpske i hrvatske stranke u BiH, onaj koji je stalno bezuslovno davao „tante“ bez „tante“, pružao usluge i žrtvovao se za „prijateljstvo“ i saradnju, bila je vladajuća politička stranka u Republici Srpskoj.
Može biti da običan svijet, koji neke duboke političke istine i ciljeve ne može pohvatati samo preko novina i dnevnika i koji ne razumije skrivene političke igre i strategije, teško shvata svu dubinu aktuelnih događaja, posmatrajući površno rezultate „partnerstva“ Dodika i Čovića.
Međutim, ono što je na prvu vidljivo jeste to da su Milorad Dodik i SNSD na meti međunarodne zajednice, dok Dragan Čović i njegov HDZ to nisu. Običnom čovjeku valja objasniti i to zbog čega su se Kristijan Šmit i njegovi pokrovitelji iz Vašingtona i Brisela „nameračili“ baš na lidera SNSD i Republiku Srpsku, dok za Čovića i HDZ BiH to nije slučaj. Zašto se u javnosti spekuliše samo o pitanju dana kada će Dodiku stranci zabraniti političko djelovanje, dok će Čović i dalje nastaviti da glumi „evropejca“ i lokomotivu BiH prema evropskim integracijama i NATO?
Naprežući sve moždane vijuge kako bi se pronašlo razumno objašnjenje zbog čega Dodik i SNSD održavaju tobožnje partnerstvo s Čovićem i HDZ, dolazimo do nerješive mentalne zagonetke. Zalaganje za treći entitet, podrška izgradnji Pelješkog mosta ili mlake reakcije zbog Trgovske gore, nemjerljivo je veći doprinos partnerstvu nego što je to deklarativna podrška Hrvatskog narodnog sabora odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.
U svakom komplikovanom međuljudskom odnosu postoji ovca i onaj koji je šiša. U odnosu koji je opisan uloge su, izgleda, davno raspodijeljene.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu