Lijep je dan, a nema ni gužve. Sugrađani prilaze štandovima, raspituju se, mjerkaju, pa nastave dalje. Ima i onih koji pazare, doduše ne na veliko. Starije gospođe u cegere stavljaju svježu salatu, pokoji krompir, neko kupi i vezicu mladog luka. Uglavnom se prodaje pasulj. Već po cijeni od pet, pet i po maraka, primamljiv je za sve, jer od kilograma kuvanog cijela porodica može da se najede.
I prodavci dižu ruke
Na jednom od štandova stariji gospodin gleda u pasulj i nekoliko puta pita prodavačicu da li je sigurna da nije uvozni. Ona ga uvjerava da nije; kaže, uvozni je pljosnat, pa on odlučuje da kupi tri kilograma šarenog, novog.
– Uvozni mogu da kupim u bilo kojem marketu, ja želim domaće. Nema hrane do dobro kuvanog graha. Kad njega pojedeš znaš da si se dobro najeo – priča kupac, a prodavačica klima glavom u znak odobravanja.
Oko njenog štanda nekoliko ih je prazno. Kaže, tako je već danima, posebno od kada su počela ova zadnja, velika poskupljenja.
– Ljudi odustaju. Nemaju para za sve što treba da plate državi. Nameti su veliki, pa onda treba novca da se nabavi roba, a sve nenormalno poskupilo. Ljudi odlaze u prodavnice, malo ko traži domaće, važno je da je što jeftinije. I razumljivo je, ljudi nemaju para. Sve skupo, a plate i penzije iste. Ko zna koliko ćemo mi još opstati ovde. Što ne dođu oni odozgo, iz fotelja, da vide kakva je muka ovdje – kaže prodavačica Rada.
Prazni štandovi
A odustaju i kupci. Cijene voća i povrća penju se vrtoglavo. Na primjer, kilogram mladog krompira je tri marke. Njega skoro niko i ne kupuje.
– Radim ovdje dvije decenije, a ovo je slika sa Tržnice koju smo viđali u poratno vrijeme. Umjesto da idemo naprijed, da živimo bolje, nama sve teže. Pogledajte, u ovom mom redu nekad je bilo deset, petnaest štandova, sada maksimalno pet. Samo gledamo kako se jutrom neko od kolega ne pojavi. Ne znamo ko će se od njih vratiti. Kako su krenula poskupljenja, a narod sve siromašniji, pitanje je i koliko će štandova ostati – govori ogorčeno jedna od prodavačica na Tržnici.
Štandovi koji su na početku pijace su puni. Voće i povrće mami izgledom, ali cijene odbijaju. Negdje od sredine, štandova je manje. Prazni betonski stolovi privlače poglede prolaznika. Neki su prekriveni najlonom. Cijela slika odaje utisak da situacija ni malo nije dobra.
Grad u gradu
Kako reče jedna prodavačica, pijaca je nekada bila grad u gradu, živjela za sebe. Ljudi su cirkulisali cijeli dan, bilo je vremena kad neke robe nisu mogli da nanesu kolika je bila potražnja. Danas im dolaze stalne mušterije i oni koji nisu napustili Banjaluku.
– Došla je korona, inflacija, sad ovo u Ukrajini. Da čovjek poludi. Imam jednu gospođu, redovno kupuje kod mene. Prije neki dan plače, djeca joj odoše vani. Kaže, za koga da kupuje i sprema ručak više. Eto, to vam je život danas. Ne znate kakav će dan sutra osvanuti – priča tiho starija prodavačica ne želeći da se slika i otkrije ime. Kaže, dovoljna joj je muka što na hladnoći satima stoji i ništa ne zaradi.
A većina prodavaca na Tržnici u godinama je kada bi trebali da su u penziji i mirno žive. Umjesto toga, sa malom ili bez penzije, svakog dana dolaze na štandove i nadaju se da će bar nešto uspjeti da prodaju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu