Kad je razočaran i slomljen emocijama napustio borilište stao je pred kamere u direktnom prenosu.
– Glava i srce su htjeli, tijelo nije ispratilo te dvije komponente. Izvinio bih se svom treneru od srca. Zatim svojoj zemlji, – suze su ga prekinule upola rečenice.
Briznuo je u plač, ali je nastavio da priča iz potrebe.
– Svojoj zemlji što me poslala ovdje. Teško je, teško je, vjerujte. Kada znate da ste dušu i cijelog sebe uložili ovdje, – dodao je paratletičar iz Užica, ipak ne ispričavši šta ga je sputalo da ostvari bolji rezultat.
Desetak dana kasnije utisci su se slegli. Razmišlja Đurić o takmičenjima koji predstoje, i tiješi se da je šesto mjesto u Tokiju bilo njegov maksimalan domet u tom trenutku, da bolest od koje se oporavljao nije dozvolila kugli da odleti do medalje.
-U Tokio smo odletjeli 21. avgusta u večernjim satima. Prethodna dva dana borio sam se sa stomačnim virusom, povraćao, imao visoku temperaturu, pet puta primio infuziju, hitna pomoć mi maltene ne nije izlazila iz kuće. Bukvalno sam bio iscijeđen, ali sam krenuo na Paraolimpijadu. Četiri dana sam jeo samo keks i supu, – priča Đurić.
Bio je radnik građevinske firme iz Užica. Nesreća koju je 2010. doživio na gradilištu kod Sutobice promijenila mu je život za 180 stepeni. Prelom kičme ga je zauvijek prikovao za invalidska kolica. Pune četiri godine, uplašen od tuđih pogleda i bez volje sa životom, proveo je u četiri zida. Sve dok mu na vrata nije pokucao Miloš Zarić, paraatletičar iz Užica, tada sa zvanjem evropskog vicešampiona u bacanju koplja.
-Ne smiješ da kloneš, glavu gore, mora se živjeti… Nije sramota biti invalid. Nema predaje, slijedi moj primjer, jak si… Sport je lijek za sve, kreni sa mnom na treninge – pričao je Miloš Nebojši.
I ubijedio ga da se posveti bacačkim disciplinama. Od tada do danas Đurić je osvojio šest evropskih, među kojima i zlatnu, i jednu svjetsku medalju. Nedostajala mu je samo olimpijska. Poslije Paraolimpijade u Riu 2016. imao je pet godina da se pripremi za Tokio i domogne se željenog odličja. Znao je da do postolja vodi hitac od preko 12 metara, mada tu daljinu nije ostvario cijele sezone.
Opet, nadao se da će u Japanu nadmašiti sebe. A onda, pred sam polazak, pokupio je negdje stomačni virus.
– Znao sam da nemam snage. Kada sam izašao na borilište prošlo mi je kroz glavu prethodnih pet godina tokom kojih sam se pripremao baš za ovaj dan. A dočekao sam ga sav izmrcvaren. Čupao sam sve iz sebe, ali jednostavno nije moglo. Daljina od 11,28 bila je dovoljna tek za šesto mjesto. Bio sam utučen, loše sam se osjećao, duša mi se raspadala. Osjećao sam da sam razočarao cijelu zemlji i otuda moja potreba da se javno izvinim, – pojašnjava Nebojša.
Par dana kasnije došlo je i takmičenje u bacanju diska. I ovdje je bio šesti.
Taman posla da je ikoga razočarao. To je shvatio kada se vratio u Srbiju. Bilo da su mu lično stisli ruku ili ga pozvali telefonom su mu rekli: „Ti si naš šampion, naše zlato“.
Sad Nebojša gleda u Pariz. Tri godine su do sljedeće Paraolimpijade.
– Brzo će i one proći. A do tada biće evropskih i svjetskih prvenstava da osvojim nove medalje i izbrusim formu za sljedeću Paraolimpijadu. Želim na pobjedničko postolje. Da mi Srbija oprosti za nedavni neuspjeh, – poručuje Nebojša Đurić, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu