Istina, ne treba generalizovati, još postoje branše u BiH u kojima postoji višak radne snage i koja se uporno školuje, iako odavno nikom nije potrebna. Ali, toga je sve manje, a sve više firmi na čijim vratima piše „tražim radnike“ ili čak „privremeno ne radimo zbog nedostatka radnika“.
Poslodavci koji su to shvatili imaju šansu da prežive, a zajedno s njima i radnici. Oni drugi mogu da stave ključ u bravu i baškare se od dosadašnjeg ekstraprofita, ili da se nakače na razne državne subvencije, tendere i još neko vrijeme glume uspješne gazde.
Naša ekonomija jedna je od najgorih na svijetu. Ali, ono što kako tako radi mora da promijeni odnos prema radnoj snazi, od robovlasničkog ka plaćanju onoga što je zarađeno. Ne traži se previše. Veća i redovna plata, plaćeni doprinosi, pravo na slobodan dan i godišnji odmor, zaštitna oprema i sve ono što vajni iz Evrope prepisani zakoni nalažu. I ono najvažnije: odnos prema radniku kao prema živom biću.
Neki poslodavci nikada se neće tako ponašati, čak i da ih država oslobodi plaćanja svih poreza. To su oni koji, umjesto da isplate platu, kupe sebi novi terenac i parkiraju ga na ulicu, ne na parking. Da cijeli grad vidi.
Ali, pođimo od pretpostavke da je većina „normalnih“ koji sada posluju u zaista teškim uslovima i kojima Republika Srpska mora da pomogne da opstanu, da postanu poželjni poslodavci. Na koji način – vidjeli smo u premijerovom ekspozeu, a sada čekamo da vidimo da li je to realno.
Transformacija je neophodna i u radničkoj svijesti. Moraju da shvate da disciplina na poslu nije rezervisana samo za Njemačku, da se svojih prava moraju sjećati svaki dan, a ne samo jedan dan godišnje, svakog prvog maja. Taj dan radnici u razvijenoj Evropi, koji zarađuju pet puta više od naših, pale trgove i zastave, a mi ložimo roštilje i okrećemo jagnjiće.
Ovo nije poziv na nasilje, ovo je poziv da se osvijestimo. Svi zajedno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu