Statistika je porazna po Srbe, koji su ovdje vijekovima živjeli, počev od prvih doseljenika u takozvanu Vojnu Krajinu, gdje su služili kao graničari između turskog i austrijskog carstva. Njihova sela, poslije dugog perioda su opustjela. O srpskom prisustvu ovdje svjedoče jedino groblja, spomenici i dvije crkve, u Velikoj Kladuši i Gradini.
I one su svjedoci zatiranja srpskog identiteta. U Bosanskoj Bojni, jednom od najvećih srpskih sela na granici kladuške i glinske opštine, odnosno BiH i Hrvatske, sada ukupno živi desetak Srba. Jedan od njih je Rade Vujasin. On živi sam i svakodnevno priča o nestajanju svoga sela.
– Najviše Srba bilo je ovdje nakon posljednjeg rata, tokom obnove kuća. Tada su se većinom vraćali starci. Oni su umrli, a mlađi nisu imali uslova za povratak, da ovdje započnu sve iznova, kao što sam ja učinio na svome imanju. Nažalost, najviše Srba dolazi na groblja, gdje pale svijeće ili sahranjuju rodbinu – podsjeća Vujasin, koji je tokom rata izbjegao u Prijedor ali ga je nostalgija, podstakla na povratak.
Godišnje okupljanje u Gradini
Ipak, ovakvih primjera je sasvim malo, bez obzira na tolerantan odnos s komšijama Bošnjacima.
– U Gradinu, kod obnovljene crkve, bivši stanovnici srpskih sela dolaze jednom godišnje, na Preobraženje Gospodnje, 19. avgusta. I ti naši zborovi su sve siromašniji. Dolaze većinom starci, bolesni i žalosni – ispričao je Vujasin za Srpskainfo.
On kaže da su najbrojniji u Gradini, Bojni, Glinici, Bukovlju, zapravo migranti iz arapskih zemalja, na putu ka zapadu. Naši sagovornici u opustošenim srpskim selima, gdje se brišu posljednji tragovi njihovom postojanja, često posežu za statistikom.
Po popisu 1961. godine u Bosanskoj Bojni evidentirana su 904 stanovnika od kojih 902 srpske nacionalnosti, a po jedno hrvatske i mađarske. Kako je vrijeme prolazilo, broj stanovnika se drastično smanjivao. Tako je na svakih 10 godina bilo u prosjeku manje za 150 osoba. Prema posljednjem popisu 2013. godine, bilo je 45 Srba. U Gradini je od 576 Srba popisanih 1971. godine preostalo njih 27. U Bukovlju je prije pola vijeka bilo 350 Srba, a sada ih ima dvoje.
U Glinici od 1.230 Srba, po popisu iz 1971. godine, sada niko ne živi. U Stabandži je bilo 500 Srba, a sada je tu samo jedan. Srba je nestalo i u drugim, većinski bošnjačkim naseljima, a ukupan broj sveden je u simbolične okvire.
Ovo široko područje, koje su tokom posljednje dvije decenije naselili Bošnjaci iz Velike Kladuše, Vrnograča, Bužima i drugih mjesta, pretvoreno je u migrantske poligone i svratišta. Kuće su oronule, njive zapuštene, mogućnost povratka sve manja. Zato su mnogi rasprodali kuće i njive, te se raselili na sve strane svijeta.
Boško Vajagić iz Gradine, potomak čuvenih rodoljuba, 17 braće Vajagić koji su došli iz Amerike i na Solunskom frontu borili se za oslobođenje Srbije, sada živi u Gornjim Garevcima kod Prijedora.
– Nisam prodao imanje, jer me u Gradinu vuku emocije, tamo su moje srce i moja duša. Svojim unucima i praunucima, koji su rođeni u Trnopolju i Garevcima, često pričam o našem selu. Tamo je sve naše porušeno i uništeno ali želim da oni pamte ko smo, kojem narodu pripadamo i odakle potičemo – ispričao je Boško Vajagić za Srpskainfo.
Groblja pečat srpskog postojanja
On je tokom „Oluje“, krajem rata, sa brojnom porodicom i komšijama doselio u okolinu Prijedora.
Iz Bosanske Bojne, sela u kojem je podignut ustanak protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu, u Futog kod Novog Sada odselio je Mile Grmuša. Povremeno dolazi na groblje, gdje su sahranjeni njegovi roditelji.
– Na ovom mjestu, na groblju, Srbi se najčešće sreću. Dolaze da se pomole za duše mrtvih i podsjete života u zavičaju. Naša groblja su najveći pečat srpskog postojanja ovdje. U Bojnu su doseljavali Srbi graničari, čuvajući Austriju od Turaka. Ovdje su oduvijek vođeni ratovi. Svaki rat je odnio dio sela i bitno uticao na brojnost stanovništva. Najveće stradanje bilo je tokom Drugog svjetskog rata, kada su ustaše likvidirale hiljade Srba. One koji su pobjegli od ustaša pokosio je tifus ali se opet selo nekako oporavilo poslije tog rata – kazao je Grmuša.
Najbrojnije porodice bile su Pilipovići, Grmuše, Vajagići, Zorići, Gogići, potom Beronje, Opačići, Romići, Miškovići… Nikoga od njih ovdje više nema, osim na groblju, sa imenima na spomenicima. Srbi iz Bojne raseljeni su svuda po svijetu, Srpskoj, Srbiji, Sloveniji, Kanadi, Americi, najviše u Vojvodini, Temerinu i okolini Novog Sada. Mile Grmuša se sjeća svojih bivših komšija čiji spomenici se nalaze na bojanskom groblju. Pominje Miloša Ugrenovića i Anku Došen, koji su, u inat mnogim nedaćama, bili blizu stote godine, Lazara Gogića, pukovnika i ratnog komandanta, lugara Mihajla Romića, kovača Blagoju Marića, povratnika iz njemačkog logora Radu Gogića…
Jedno selo u dvije države
Nekada je postojalo samo jedno selo koje se zvalo Bojna. Međutim, Karlovačkim mirom 1699. godine, određivanjem granice između Otomanske imperije – Turske i Austrougarskog carstva, Bojna je podijeljena na dva sela, od kojih je ime Bojna zadržao dio sela koji je pripao Austriji. Veći dio Bojne, koji je pripao Turskoj, dobio je prefiks Bosanska. U pisanim dokumentima naziv Bojna se prvi put pominje 1388. godine kao imanje grofa Blagajskog.
Tvrđava Bojna, čiji se ostaci i sada razaznaju, na međi između dvije Bojne, ali na hrvatskoj strani, odnosno između Beronja u Bosanskoj i Koraća u Bojni, pominje se 1564. godine kao objekat koji je Austrija željela prilagoditi za odbranu od Turaka, zapisao je Đuro Beronja, porijeklom iz Bosanske Bojne, general JNA i bivši visoki oficir Vojske Srpske.
Austrijanci su ustanovili da ova tvrđava nije pogodna za odbranu i Turci su je dva puta osvajali prije njenog rušenja.
Prvo je osvojio, 1564. godine, Mustafa-beg Sokolović, a 1577. godine i Ferhad-paša Sokolović. U 17. i 18, a posebno u 19. vijeku, po povratku iz rata, spahije su ovdje živjele od prihoda svojih čivčija, pa stoga nastoje da nasele svaki slobodan prostor svog spahiluka, kako bi radom kmetova povećali prihode. Naseljavanja su vršena prvo sa teritorije Turske, a potom Mletačke Republike i Austrije, i to srpskim stanovništvom.
– Srbi su u svojim selima blizu Kladuše, a nadomak Banije i Korduna, preživjeli mnoge ratove, glad, epidemije, izborili se sa siromaštvom, masovnim stradanjem u Drugom svjetskom ratu, ali ovaj posljednji rat za nas je bio najpogubniji. Poslije njega, srpska sela su zakorovljena, nepovratno, zauvijek – smatra penzioner Boško Vajagić koji tamo, zbog bolesti i poodmaklog životnog doba, sve rjeđe odlazi.
Na lokalitetu kojeg mještani Vrnograča nazivaju Grabik-Poljice, zbog grabove šume u blizini, nalazi se spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata, podignut 1955. godine. Na ovom mjestu avgusta 1941. ubijeno je 2.000 Srba iz Bosanske Bojne, Gradine, Glinice, Crvarevca i drugih okolnih sela.
Sa mjesta zločina pobjegli su samo Nikola Vujasin Nina iz Bosanske Bojne i Rade Beronja iz Glinice, posvjedočio je, prije dvije godine, Sulejman Muhamedagić, učesnik NOB i osvjedočeni antifašista iz Velike Kladuše, jedan od aktera dizanja ustanka u Bojni, zajedno s narodnim herojem Milanom Pilipovićem iz Kozarske Dubice. Oronuli spomenici i groblja, dvije pravoslavne crkve, jedini su i posljednji svjedoci srpskog života u ovom kraju.
Zločin u kladuškoj crkvi
Prema podacima kladuškog SUBNOR-a, na nekoliko lokacija u Poljicu, Kladuši i Mehinom stanju, u Drugom svjetskom ratu ustaše su likvidirale više od 6.000 Srba. Dogodilo se to krajem jula i početkom avgusta 1941. godine. O tome je, prije nekoliko godina, svjedočio Sulejman Muhamedagić, detaljno opisujući zločin u kladuškoj crkvi.
Godine 1941. kada su ustaše proglasile NDH, kojoj je pripadala i BiH, tada su počeli s genocidom, s potpunim istrebljenjem srpskog življa, jevrejskog, romskog i onih koji se nisu slagali sa ustaškom vlašću. Žrtve su bile iz okolnih sela opštine Velika Kladuša. To su Gradina, Bosanska Bojna, Bukovlje, Glinica, Šiljkovača… To su sela koja su bila naseljena srpskim življem. Uoči 29. jula 1941. godine ustaše su noću, u raciji, pokupili sve, djecu u kolijevkama, pa na dalje, žene, starce, koga god su uhvatili u stanu ili kući, dotjerali su ih u crkvu u Velikoj Kladuši.
Kada su odlučili izvršiti egzekuciju, zločin, domaće ustaše to nisu htjele učiniti. Tu ulogu prihvatili su samo Jozo Šućurević i Đuro Anin Cindrić. A onda je ustaški komandant Viktor Baljak nazvao Ljubu Kvaternika, koji je bio župan u župi Krbava sa sjedištem u Bihaću. Rekao je – “ovi ljudi ovdje, neće to da učine”.
On je odgovorio “poslaću ja tebi ljude”, te poslao 50 ustaša sa fesovima na glavi, s nadjevenim muslimanskim imenima, jer je Kordun trebao dobiti takvu sliku, da su to muslimani iz Kladuše počinili. Oni su došli i u crkvi napravili zločin koji se malo gdje pamti. Nisu upotrebljavali vatreno oružje nego je to bilo kasapljenje kundacima, čekićima, djecu su za nožice udarali o zid, glavom… Krvi je bilo za cipelu, u samoj crkvi. Onda su ujutro paradirali, sa zadjevenim, polukrvavim kamama na prekoramenicama, ili za čizmama. Tako su hodali čaršijom, ispričao je Muhamedagić.
Mehino stanje
Na Mehinom stanju, mjestu blizu Velike Kladuše, koje teritorijalno pripada Hrvatskoj, sahranjeno je 2.400 osoba. Njih su ustaše pohvatale 3, 4. i 5. avgusta 1941. godine u okolnim selima susjedne Hrvatske. To su Cetingrad, Krstinja, Široka Rijeka, Gejkovac, Svinjica, Maljevac…
Prisilno su ih dovodili na ova stratišta. Natjerali su seljake da kopaju grobnice, a oni dovodili i ubijali. Na jednom lokalitetu ima 1.200, na drugom 500 žrtava. Ukupno 4.100 žrtava na tri lokacije. To su isključivo Srbi i oni, drugih nacionalnosti koji se nisu slagali s takvom politikom. Bilo je i takvih. Ali to su pojedinačni slučajevi, da ne zavređuje o tome ni da se priča – kazao je Sulejman Muhamedagić, koji je, nakon posljednjeg rata, zajedno sa generalom s Korduna Radom Bulatom, inicirao obnovu svih spomenika žrtvama ustaškog terora.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu