Nakon što ih je majka ostavila, on čini sve da svojim djevojčicama obezbijedi srećno i lijepo detinjstvo. Ne libi se ni najtežih poslova, a njihov osmijeh za njega je najveća nagrada.
– Usluge trimerom na raščišćavanju rastinja obavljam od sunčevog izlaska do sumraka. Posla ima dosta , Bogu hvala. Nemam baš puno kolega koji su na terenu, ali eto, uspijevam nekako da se izborim. Prehranjujem porodicu od ovog rada i onim što pošteno zaradim sa svojih deset prstiju – kaže Zoran koji nerijetko i čitav dan provede u nadnici.
Iako je završio višu vojnu školu, ne smatra da je ogledalo čovjeka diploma niti obrazovanje, već ljudskost i poštenje.Tako i svoju djecu vaspitava.
Nije ni malo lako uskladiti cjelodnevne težačke poslove i odgoj djece, koja su različite dobi, karaktera i interesovanja. Pri tom, najmlađa kćerka Milica je dijete sa velikim oštećenim vida.
– Veliku borbu vodili smo za Miličino ozdravljenje. Ali, zahvaljujući dobrim i humanim ljudima u tome smo i uspjeli. Ta solidarnost koju smo osjetili kad je bilo najteže vratila mi je vjeru u ljude i dobrotu. Zahvalan sam Bogu što je moja Milica sada bolje, odrasta zajedno sa sestrama a ja se trudim da im ništa ne nedostaje – priča ovaj otac heroj.
Vrijedne, poslušne i disciplinovane najviše se obraduju kada im tata dođe kući. Njegov zagrljaj im donosi nemjerljivu radost, a to najbolje osjeća upravo Milica, koja je rođena slijepa, ali je nakon velike i uporne Zoranove borbe i operacija u Rusiji povratila vid.
Za ovog oca nadničara ne postoji prepreka koju ne može preći zarad sreće svojih kćerki. Dodaje da su djevojčice pravo blago i uvijek tu za svoje roditelje i kako kaže Zoran ne bi ih mijenjao ni za deset sinova.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu