Slovakinja je bila nađena dezorijentisana, s gubitkom pamćenja, govorila je samo engleski i nije se uopšte sjećala razdoblja od 20. avgusta do 12 septembra prošle godine. Sada je ekskluzivno za nedeljnik Terajšok otvoreno ispričala svoju priču kako je dospjela u Hrvatsku, čega se sjeća i da li je bila žrtva otmice.
Prema Danielinim riječima, ona je uvijek je bila energična i samostalna, pa se tako 1983. spakovala i otišla u Njemačku. Nakon otprilike godinu dana otputovala je u SAD, gdje je ostala do 2000. Tamo je završila umjetničku školu, radila u zlatari, a njen nakit počeo je da krasi mnoge poznate osobe. Kad joj je 1999. pukla veza, život joj se okrenuo naglavačke.
– Tamo sam ostala sam godinu dana, ali nije bilo kao prije. Bila sam tužna i nedostajali su mi porodica i dom. Vratila sam se u Slovačku u septembru 2000. Nastavila sam da pravim nakit, kasnije radila za agenciju za zapošljavanja, a 2010. prodala stan i vratila se u SAD – rekla je. Ali, to kaže, nije više bila zemlja koju je poznavala i nakon pet godina je otišla i radila po raznim drugim dijelovima svijeta i naposljetku se vratila u Slovačku. O tome kako je dospjela u Hrvatsku rekla je:
– Tražila sam posao prošle godine, ali je bilo problematično. U Slovačkoj niko nije htio da me zaposli. Imala sam iskustva iz inostranstva, govorila sam strani jezik, ali nisam mogla da nađem posao po razumnoj cijeni. U junu 2021. slučajno sam upoznala muškarca koji mi je ponudio posao u Španiji. Trebalo im je nekoliko ljudi za hotel – ispričala je Daniela. Podigla je novac iz banke da bi imala za putovanje i za život, prodala nakit. Kako nije mogla da kontaktira drugu osobu koja je trebalo da ide s njom, odlučila je da pođe sama. Na internetu je potražila agenciju koja pronalazi posao Slovacima u inostranstvu.
– Dogovorili smo novac i vrijeme kada će doći po mene – kaže Daniela.
Međutim, o kakvoj se firmi radi, ne sjeća se, sve podatke sačuvala je u telefon i bilježnicu koju je izgubila. Samo joj se čini da su bili iz istočne Slovačke. Na dan odlaska susrela se s prijateljima i čekala u stanu da dođu po nju.
– Bila sam spremna za put sa stvarima. Stigli su oko ponoći. Sjećam se da su zvonili. Ali ovo je i posljednje čega se sjećam – otvoreno kaže D. Adamcova. Ona nema pojma da li je sišla dolje s koferima, ne zna u koji se auto ukrcala, koliko je ljudi bilo, ne zna da li je zaključala vrata stana. Njena sjećanja završavaju u noći 20. avgusta i počinju tek u septembru. Nema pojma što se u međuvremenu dogodilo.
– Probudila sam se noću. Nisam znala gdje sam i šta se događa. Tamo je bio mrak. Zima, tresem se od zime – prisjeća se svojih horor trenutaka.
Sjedela je kaže, na šiljatom kamenu, stisnuta, prekrivena velikim pokrivačem koji je bio obliven krvlju. Bila je pretučena, izudarana, krvava i, kako kaže, paralisana. Mogla je samo djelimično da pomjera ruke. Uspjela je samo malo da se pomjeri tek pred jutro. Tada je saznala da je na ostrvu uz more. Sve što je mogla da pronađe kod sebe bile su naočare za sunce koje je prepoznala i boca vode. Dozivala je pomoć vičući na ljude oko broda. Vrištala je na engleskom. Slovačkog se uopšte nije sjećala. Čak ni ko je ona. Daniela Adamcova kaže da u bolnici nisu obavili važni preglede i leijčili joj rane. Utvrdili su samo da joj provede nije uzrokovao neki stranac, da je imala jak potres mozga, krv u bubrezima i nalaze u krvi zbog kojih su joj bili paralisani mišići. U to vrijeme sjetila se jedne strašne stvari.
“Vjerovatno su mislili da su me ubili”
– Sjetila sam se troje ljudi. Sjetila sam se da sam bila na većem brodu s dva muškarca i ženom. Onda se sjećam da su me odvukli na ostrvo. Tamo je čekao još jedan muškarac. Odvukao me na to ostrvo. To je bilo sve čega sam se sjetila. Ali još vidim lica troje ljudi ispred sebe. Jako dobro njih se sjećam. Opisala sam ih i policiji – ispričala je za slovački nedjeljnik Daniela Adamcova i tvrdi da se ponašanje policije prema njoj bilo promijenilo.
– Gledali su se kao da znaju o kome govorim i odjednom su izgubili interes da me slušaju – kaže D. Adamcova.
Kaže da nisu mogli da joj uzmu ni otiske prstiju jer je na njima imala nešto poput ljepka koji se nije skidao. Kasnije joj je policija donijela mokri ruksak u kojem je bilo puno smeća. Pronašla je samo ključeve stana u Trenčinu koje je prepoznala. Nestali su papiri, bilježnica, novac i sve ostalo. Daniela se boji da je bila oteta.
– Vjerovatno su mislili da su me ubili jer sam na toj plaži bila pokrivena peškirom, ćebetom ili nekim prekrivačem. Sve je to tako čudno. Takođe i činjenica da sam imala ljepak na svim prstima. Kad sam se vratila kući, počelo je da mi se vraća sjećanje, čak i slovački. Mislim da se to moralo dogoditi ovdje u Slovačkoj. Možda to nije bila neka prava firma koju sam pronašla na internetu, nego neki prevaranti. Ne razumijem gdje sam bila od 20. avgusta do 12. septembra i šta se dogodilo u međuvremenu – kaže D. Adamcova.
Uvjerena je da joj je neko nanio povrede. Ipak, slovačkoj policiji nije se obratila.
– U Hrvatskoj mi nisu uzeli otiske. Tamo nema ništa što bi policija mogla da iskoristi – kaže D. Adamcova.
Ona sada upozorava ljude koji putuju u inostranstvo da rade ili traže posao samo s agencijama koje su vjerodostojne.
– Stvarno je bolje prvo provjeriti agenciju – završila je svoju priču Daniela Adamcova.
Psihički je dobro, ali ne i fizički. Stalno je boli glava, ima problema sa želucem, koncentracijom, ne može da spava.
Zbog stalnih zdravstvenih problema još ne može da radi, a jedina naknada koju dobija od Zavoda za socijalno osiguranje je 120 evra. Ali ne može da plati ni stanarinu. Ni porodica joj ne pomaže, kako je rekla, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu