“Nije ovo povećanje, ovo je još jedno poniženje”, “Dobih četiri marke povećanja za 50 mjeseci prve linije”, “Na protivničku stranu ću u nekom budućem ratu”, “Mnogo ste dali onima koji su vam omogućili sav vaš luksuz u institucijama Republike Srpske”. “Sram vas bilo, bruko jedna”, Šta je jadna sirotinja dočekala”.
Riječi su ovo onih koji su ratovali, ostavili zdravlje i najbolje godine života u rovovima. Vjerujući tada da se bore za zemlju, djedovinu, slobodu koju će ostaviti potomcima, danas ne vjeruju šta su dočekali.
Koliko i dan danas boraca nema riješen krov nad glavom, koliko ih je bez posla ili radi na crno, koliko ih čeka da im familija iz dijaspore pošalje koju marku.
Koliko ih non-stop hoda po ljekarima, jer su u ratu ostali bez najvrijednijeg što je čovjeku dato. Bolesni, iznureni fizički I psihički, preživaljavaju dan za danom. U zemlji za koju su se borili, osim godina i zdravlja i dostojanstvo im je oduzeto.
Poniženi pompeznom najavom o povećanju boračkog dodatka neki od njih kunu dane provedene u ratu. Nisu se borili za ovo. Za dodatak od koga ne mogu da žive i pognutu glavu dok nekog pitaju/mole za pomoć.
Zar oni koji su stvorili Republiku Srpsku treba da osjećaju zahvalnost za ovo “povećanje”? Napisa jedan čovjek da kao ratni vojni invalid 80 odsto ima 370 maraka, a drugi da je “ovo obraz neprijatelja boraca”.
Latinska izreka kaže “Čovjek je čovjeku vuk”. I najveći neprijatelj.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu