Standardan neformalni razgovor koji sam vodio sa jednim od Čejnijevih saradnika, u svojstvu novinara u Vašingtonu, očigledno je izazvao sumnje kod nekih turskih tužilaca. Moji telefoni su bili prisluškivani, a priča, neosnovana optužba koja je ubrzo postala dio sudske optužnice, našla se na naslovnim stranama novina, naveo je poznati islamski propovjednik, pisac i politički vođa koji je nedavno preminuo u 83. godini u Americi.
To je bio dio velikog slučaja, sada poznatog kao “lov na vještice”, koji su podržavali sljedbenici Fetulaha Gulena – muslimanskog propovjednika koji je ove nedjelje preminuo u Pensilvaniji, piše Politiko.
Gulenov pokret dugo je bio saveznik turske islamističke vlade, duboko infiltriran u policiju, tužilaštvo i pravosuđe zemlje.
– Slučaj u kom sam upala u zamku — sada poznat kao zavjera Ergenekon — bio je pokušaj da se nagovijesti postojanje skrivene grupe sekularnih vojnih oficira, novinara i političara koji planiraju da preuzmu državu. Slučaj se na kraju raspao, što je dovelo do raskola između Gulena i tadašnjeg premijera Redžepa Tajipa Erdogana, koji je postao predsjednik 2014. godine. Rastuće tenzije između propovjednika i predsjednika dodatno su se pooštrile i kulminirale krvavim pokušajem državnog udara 2016. godine, sa tenkovima na ulicama turskih gradova – navodi Politiko.
Savez između Gulena i Erdogana bio je kao brak iz koristi među islamistima dok je trajao, sve dok se dvije strane nisu sukobile u borbi koja je oblikovala savremenu Tursku, dodaje Pojrazlar.
Priča seže decenijama unazad.
Svjetionik imama
Gulen, rođen 1941. godine, bio je imam iz regiona Erzurum u konzervativnom istočnom dijelu Turske. Na kraju je postao vodeća figura pokreta koji je započeo 1970-ih i danas ima milione sljedbenika, uključujući globalnu mrežu škola, istraživačkih centara i medijskih kuća.
Kao državno priznat imam, poslat je u obalski grad Izmir 1960-ih, gdje je počeo da širi svoju bazu. Tokom ovog perioda osnovao je i finansirao mrežu “svetionika” — zajedničkih studentskih stanova — držeći propovedi mladima i sijući prvo sjeme svog carstva nalik kultu.
Poznat svojim sljedbenicima kao “Hodža efendi” (učitelj propovjednik), Gulen je nastavio da gradi solidnu bazu pristalica, formirajući svoju sektu i jezgro kadrova, nazvano “Hizmet hareketi” (Pokret službe). Do 1990-ih, članovi obučeni u takvim “svetionicima” počeli su da pronalaze pozicije u državnim institucijama.
Iako pod budnim okom turske vojske, Gulen je pokušavao da održi bliske odnose sa političarima i poslovnim svijetom. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, osnovao je škole u turskim zemljama, na Balkanu i u Africi. Dok su njegove privatne škole svake godine davale na hiljade diplomaca, pokret je takođe uspio da preuzme kontrolu nad kompanijama u raznim sektorima, uključujući prehrambenu industriju, zdravstvo, obrazovanje i medije, zahvaljujući godišnjim doprinosima njegovih sljedbenika.
Međutim, pred kraj decenije, turske vlasti su pripremile izvještaj koji je razotkrio uticaj pokreta unutar državnog aparata, što je dovelo do istrage koju je pokrenuo tužilac, optužujući Gulena “da pokušava da stvori teokratsku državu”.
Tako je 21. marta 1999. godine Gulen napustio Tursku i otišao u SAD — i nikada se više nije vratio.
Nedugo nakon toga, Erdoganov uspon na vlast 2003. godine pružio je Gulenovom pokretu priliku da iz sjenke iznese svoj politički uticaj. Novi premijer nije imao uticaj u državnom aparatu, a Gulenu je bio potreban Erdogan kako bi pomogao širenju uticaja pokreta — ili, kako je sam Gulen rekao u jednoj od svojih propovedi iz tog vremena, da “prodre u arterije države”.
Međutim, do 2010-ih, kada su sekularni dijelovi turske vojske i pravosuđa očišćeni nakon suđenja poput Ergenekona i Sledžhamera — paralelnog slučaja usmjerenog na vojsku — napetosti između Gulenovog i Erdoganovog tabora približile su se tački pucanja.
Prelomna tačka dogodila se u februaru 2012. godine, kada je tužilac zatražio od Hakana Fidana, tadašnjeg šefa Nacionalne obavještajne organizacije, da svjedoči na sudu o vezama između agencije i Radničke partije Kurdistana (PKK), kurdske grupe koja je na listi terorističkih organizacija u Turskoj, SAD i EU.
Potez protiv Fidana, Erdoganovog desne ruke u to vrijeme, bio je shvaćen kao direktan napad na samog premijera.
– On je moja zaključana kutija. On je zaključana kutija Republike Turske. Zaključana kutija budućnosti Turske – rekao je Erdogan i naredio Fidanu da ne svjedoči.
Zatim, u decembru 2013. godine, istanbulska policija uhapsila je jednog biznismena, nekoliko gradonačelnika i razne sinove vladinih ministara zbog optužbi za mito i korupciju. Erdoganov sin Bilal takođe je bio umiješan.
Nazivajući hapšenja “prljavom operacijom,” Erdogan je smjenio šefove policije i tužioce dok je njegova AK partija započela otvoreni rat sa svojim bliskim saveznikom, držeći Gulena odgovornim za policijske operacije i nazivajući njegov pokret “paralelnom strukturom” unutar države.
Na kraju, nakon pokušaja državnog udara protiv Erdogana 2016. godine — u kojem je poginulo oko 300 ljudi, a pobunjeni vojni oficiri bombardovali turski parlament — Gulenov pokret dodat je na tursku listu terorističkih organizacija kao Teroristička organizacija Fetulahista (FETO).
Soner Čagaptaj, iz Vašingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku, vjeruje da su Gulen i njegov pokret nanijeli najveću štetu turskoj demokratiji 2008. godine, kada su tužioci u slučaju Ergenekon tvrdili da duboka država u Turskoj planira puč.
– Koristili su te optužbe da prisluškuju i zastrašuju novinare i aktiviste civilnog društva. Manje od decenije kasnije, pokret je sam izveo neuspješni pokušaj državnog udara u kojem je poginulo na stotine turskih civila – rekao je on.
Erdogan nastavlja borbu
Nakon toga, Erdogan je pozvao SAD da izruče Gulena, a odbijanje Vašingtona da to učini postalo je glavni izvor spora između dvije zemlje. Čagaptaj smatra da bi Gulenova smrt sada mogla da ukloni veliku diplomatsku prepreku.
Soli Ozel, iz Instituta za humanističke nauke u Beču, složio se da bi smrt vjerskog vođe mogla da znači jednu glavobolju manje za Erdoganov režim u zemlji.
– Malo je vjerovatno da će organizacija nalik kultu, kada izgubi svoju kultnu figuru, stvarati isti intenzitet lojalnosti među sljedbenicima – rekao je on. Ali je dodao da bi Gulenova mreža mogla da nastavi da izaziva probleme u inostranstvu, s obzirom na njenu efikasnu mrežu u SAD.
Nakon Gulenove smrti, Fidan, sada ministar spoljnih poslova, obećao je da će nastaviti borbu protiv pokreta: “Vođa ove mračne organizacije je mrtav. Naša rješenost u borbi protiv terorizma se nastavlja. Vijest o njegovoj smrti neće nas navesti na samozadovoljstvo”, izjavio je na konferenciji za novinare u Ankari ove nedjelje.
– Osvrćući se unazad, sljedbenici Gulena su bili na vrhuncu snage tog dana 2008. godine kada sam se ja našla uvučena u njihove mahinacije. Nijedna od apsurdnih optužbi protiv mene nije ni stigla do suda, ali sa više od 8.000 stranica optužbi, stotine ljudi je optuženo i zatvoreno. Svi su se našli usred unakrsne vatre između Erdoganove AK Partije — koja je bila dobra u pobjeđivanju na izborima, ali ne tako vješta u vođenju birokratije — i Gulenovog samoproklamovanog pokreta, koji je na duge staze igrao igru kako bi stekao uticaj nad elitama budućnosti. Pitanje je sada, sa njihovim osnivačem i duhovnim vođom koji je otišao, ali sa dugom tradicijom izgradnje moći i uticaja iz senke, da li će Gulenisti uspjeti da se oporave od trenutne slabosti – piše autorka teksta za Politiko.