Njegov život je, kao i život mnogih drugih beskućnika, obilježen teškim trenucima i neobičnim preokretima. Nekada je bio talentovani baletan, a onda ga je, kako sam kaže, miks loših odluka i životnih okolnosti odveo na drugi put.
Raskošnu scenu pozorišta Nikola Vranić zamjenio je ulicom, gdje skoro šest godina živi kao beskućnik. Ipak, ono što je specifično i po čemu ćete ga uvijek primjetiti jeste besprijekoran stil odjevanja. Nikolin autfit neizostavno čini čista i ispeglana košalja, sako, nerijetko i kravata.
Tako je nedavno u jednom podkastu prepričao tragikomičnu situaciju gdje je čovjek zbog njegovog oblačenja pomislio da se šali kad mu je rekao da je beskućnik.
– Ima jedna anegdota, sad mi je smješna. Čovjek mi je prišao na ulici i pito me: “A šta je vama?” Ja sam u tom trenutku plakao na ulici. Kažem mu da sam beskućnik, sve mu objasnim kako je i šta. On me pogleda i kaže da mi ne vjeruje i da tako obučen sigurno izvodim neki performans! Kamo lijepe sreće da je performans – ispričao je Nikola.
Od sjaja do očaja
Da stare navike teško umiru, dokaz je Nikolin stil oblačenja. Njegova majka bila je profesorka francuskog, a otac geofizičar. U porodičnoj kući slušala se opera. Vranić je često putovao, ljetovao je u Italiji, zimovao u Švajcarskoj, nema gdje nije bio. Danas, ipak, zna samo za ulicu.
Prema sopstvenom priznanju, kaže da je imao lijep život. Međutim, sve se jednog dana promjenilo nizom loših odluka.
– Moji roditelji su odlučili da prodaju stan u kome smo živjeli. To je bio jedan fin i udoban stan od 70 kvadrata na Novom Beogradu. Htjeli su da ga prodaju kako bismo kupili dva manja da bismo živjeli odvojeno. Takođe, oni su imali i neke dugove za koje ja nisam znao. Uzeli su njima neki stan, a meni su dali oko 50.000 evra na ruke – kaže Nikola.
On objašnjava da mu je prva ideja bila da iznajmi neki luksuzan stan dok ne nešto ne kupi. Međutim, tu kreću svi loši potezi, a novac je počeo samo da se “krcka”.
– Išao sam s prijateljima u Crnu Goru jer nam se jeo banana frape, a onda nam dosadi more, pa odemo na Žabljak. Ako sam htio pastu, išao sam u Italiju, i sve tako. Pio sam umjereno i kvalitetno. Hranio se po dobrim restoranima. Uživao – sjeća se Nikola.
Dodaje da je bio u vezi sa ženom koja je bila imućna, a zajedno uopšte nisu vodili računa koliko su trošili: “Kad bi krenuli, ne bismo stajali”.
– Ne znam koliko sam trošio u tom periodu, nisam ni gledao. Onda sam samo jednog dana vidio da mi je na računu ostalo 12.000-13.000 evra. Tada sam shvatio da moram da kupim neki stan. Bilo gdje. Borča, Ovča… Našao sam jedan od 30 kvadrata koji je bio 17.000 evra. Tražio sam od brata da mi doda novac i on je pristao ako ću zaista kupiti stan. Međutim, ja sam se premišljao, hoću, neću… I to para što sam imao počeo sam da “krcam”. Alkohol je bio problem od kada mi je otac umro. Bilo je loše, počinjao sam dan alkoholom i završavao ga. Sad već tri godine nisam ništa popio – kaže bivši baletan.
Na pitanje kako je izgledao dan kada je ispraznio račun i zvanično ostao na ulici, Nikola iskreno odgovara da je imao crne misli.
Pomišljao na najgore
– Moj plan je bio da, kada potrošim tih 50.000, odem na most. Nemam porodicu, izgubio sam moje, nemam ženu ni djecu… Nema smisla živjeti. Otišao sam na most i gledao u vodu. Međutim, tada je kolima naišao jedan čovjek, zaustavio se i oštro me pitao šta radim tu. Rekao sam mu da samo gledam u vodu. Pozvao me je da uđem u kola, da odemo na piće. I ja sam ušao. Pričali smo, dao mi je neku nadu. Zvala me je dobra prijateljica i pozvala me na pasulj. Na tom ručku mi je dala 7-8 dobrih razloga zašto treba živjeti. Tako sam se izvukao – iskreno je rekao Nikola.
Da li se uplašio prve noći koju je morao da provede na ulici? Nikola kaže da nije bio u pitanju strah. Vjerovao je da će mu ljudi pomoći – rodbina i prijatelji. Istini za volju, tako je i bilo, ali nisu mogli stalno da mu pomažu, pa je ponekad i po nekoliko dana bio gladan na ulici.
Nije jeo danima
– Bilo je perioda kad nisam jeo po 3-4 dana. Ušao bih u pekaru i pitao da li imaju neko pecivo da je ostalo od juče. Ima dobrih ljudi, daju. Daju i po nekim restoranima obroke – iskreno kaže Nikola.
Ipak, na pitanje zašto nikada nije pokušao da se zaposli i iznajmi neki “sobičak”, kaže da je dugo vremena mislio da je to “ispod časti”, a i vjerovatno bi sve brzo potrošio – prizanje da “ne ume s novcem”.
– Poslije toliko godina na ulici, promjeni se čovjek. Sve bih promjenio. Treba ovako, ljudi treba mnogo da razmišljaju o životu kao takvom, da nije lak, da je baš ono što kažu latice ruža ili trnje. I možda bolje ovako nego putem latica, latice na vjetru odlepršaju. I da, smatram da ljudi zaista treba dosta da čitaju. Zato ima kultnih romana. Da idu u pozorišta i da imaju pored sebe osobu koja ih razumije, to je veoma bitno. Da ne budu sami. Samoća ubija. Samoća definitivno urušava čovjeka i onda mu se javljaju crne misli. Čak postaje i zao – rekao je Nikola na kraju razgovora, piše Žena.blic..
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu