U kući mnogi predmeti, fotografije i dokumenti svjedoče da je on nesvakidašnji putnik kroz život, uzimajući ono najbolje, često neshvaćen, ali odlučan, nepokolebljiv i istrajan. Zato Keliju nema ravna u Lijevču.
Za sebe, bez oklijevanja i okolišanja, priča sve što govore drugi, čak i više od toga. Priznaje da je kockar, avanturista, ženskaroš, pjesnik u duši, kafanski čovjek, da je prešao zemaljsku kuglu, stigao na mnoge svjetske meridijane, i da se još nije umorio. I sada, u osmoj deceniji, tjera po svome.
– Šta ću, moram vam reći istinu. O meni su, osim moje zakonite žene Jelke, brinule i Njemice. Bile su malo bogatije, takve su se za mene lijepile, nisu mogle odoljeti mojoj ljepoti, a ja njihovom bogatstvu. Bio sam, sa njima u cijelom svijetu, svuda… najduže u Las Vegasu, u kockarnicama. Izgubio sam, da ti ne lažem, istina je živa, na grubo izračunato, 20 miliona njemačkih maraka – veli Keli, na početku razgovora, tek da nam odmah da do znanja s kim imamo posla.
U Njemačku je otišao 1967. godine.
– Radio sam malo, provodio se mnogo, u tome je bio problem. Ukupno imam 19 dana radnog staža. A boravio sam, bez prestanka, 60 godina u Njemačkoj. Dobio sam penziju od 750 evra, što je za mene dovoljno. Naslijedio sam i penziju od supruge Jelke, oko 1300 evra. Kada se sve sabere, malo bogatstvo, za naše prilike – računa Keli svoje prihode i rashode.
Kako sa 19 dana rada dobiste penziju, nismo odoljeli velikoj znatiželji po pitanju Stojanovog statusa.
– Za vrijeme mene, voljele me žene, tako se kaže. Treba samo pogledati moj zid uspomena, ovdje u kući u Razboju, i svako će odmah shvatiti kakav sam, svojevremeno bio frajer, dasa, a Boga mi, i delija i bekrija. Sve u jednom čovjeku. Mene su i umjetnici potretisali, crteži na zidu ne daju lagati. Živio sam trista na čas, tako da sada nemam za čim žaliti niti se kajati – sa blagim osmjehom, ali velikim zadovoljstvom, priča Stojan Janjić o svojim avanturama. I nastavlja da odgovara, po svome, više nego što pitamo.
Koliko novca su Njemice dale, upitasmo Kelija. Na odgovor nismo dugo čekali.
– Moli se Bogu, to se ne može ni izračunati. One su pisale, vodile tu evidenciju, a ja sam trošio. Zato meni nije potrebna nikakva evidencija. One su uplaćivale radni staž za mene, a ja sam sa njima putovao. Tako sam zaradio penziju. Inga, moja sadašnja supruga, imala je 16 poslovnih filijala za čišćenje garderobe u Njemačkoj. Kada sam se sa njom ženio, banula je Jelka, moja prva žena, porijeklom sa Manjače, sa kojom imam sina Čedu i kćerku Sanju. Došla je u Minhen neplanirano, pa za malo dospjela na svadbu – veli, potvrđujući priču koju smo u Srpcu saznali od njegovih prijatelja.
Ni sada mu mnogi ne vjeruju da je to moguće, da je istina, ali je duhovito, pa prihvataju kao istinu.
Sve što sam od Njemica dobio, to sam i potrošio, nastavlja Keli, sa nespornim pripovjedačkim darom. Svaka njegova riječ i rečenica su maštovito smišljenje i dramaturški složene, kao da su dio filmskog scenarija. Kada mu to rekosmo, ozari se.
– I jeste moj život film. Takav scenario se ne može izmisliti, samo prepisati. Nego, da nastvim gdje sam stao. Meni je bila dovoljna soba da imam gdje prespavati, a imao sam mnogo više od toga. Ni sada se ne mogu požaliti. Ne oskudijevam ni u čemu. Jelki, koja je umrla u Minhenu, i djeci sam kuću izgradio, zbrinuo i njih u Njemačkoj, da se ne ne potucaju kojekuda i ne pate, a da meni bude lijepo. To nikako. Svi trebaju biti zadovoljni i srećni. Svaki film mora imati srećan kraj – reče, te, onako, usputno, dodade:
– I sa Njemicom Ingom imam jedno dijete i petoro unučadi… Nedavno je polomila nogu na skijalištu, ali već je dobro. I sada mi šalje evre, ne želi da me izgubi iz svoga života. Prepisala mi je i stan vrijedan 800.000 evra. Voli me. Kao i ja nju. Inga ima 86 godina, a sa njom sam u vezi 26 godina.
Da li je Jelka, koja je umrla prije dvije godine, znala za Ingu, upitasmo.
– Kako da nije znala. Rekao sam, Jelo draga, ćuti, bez rizika nema novca i upjeha. Dobro, kaže, hajde, neka bude, kako biti mora. Jelka je bila dobra domaćica, majka, supruga, ali mene je srela i tu više za nju nije bilo promjene. A ja sam neobuzdan, nepopravljiv avanturista.
Keli, živjeći u raskoši, sa mnogo novca, više nego što mu je potrebno, spoznao je različite životne izazove, u tome nailazio na brojna iskušenja.
– Poznavao sam momke sa asfalta, bio blizak sa njima, ali sam shvatio da taj život traje do četrdesete. Tada se gasi od pretjeranog žara i dinamike. Ja sam želio više i duže da poživim. Zato sam se povukao, htio sam drugim putem, život mi je suviše drag da bih ga stavljao na kocku sa koje mogu pasti, bez povratka.
Osim vješala, na kućnim vratima, gdje nas je Keli srdačno dočekao, stoje poruke, natpisi na njemačkom. Šta piše, prevedite nam na srpski, zamolismo zbog nepoznavanja njemačkog jezika.
– Piše, danas ne radimo, zatvoreno. Imao sam restoran u Minhenu, a tablu sam donio u Razboj i okačio na kuću. Tu, pored vješala. Ona mnoge intrigiraju, kao i vas. Postavio sam ih, čak tri, primarno za cvijeće koje se na njima klati. Ali, imam i drugačije objašnjenje, u šali, a može biti i u zbilji, jer je svaka šala pola zbilje. Kažem, da sam vješala pripremio za sebe, kada ne bude ovako više moglo, kada nestane para i ljubavi – kaže Keli.
Epitaf
Na groblju, u Razboju, blizu crkvenog zida, Keli je izgradio spomenik. To je kamena gromada sa krstom, fotografijom i epitafom. Ne sijte mi iznad groba cvijeće, rumen ružu, mirisni bosiljak, već po grobu pelin zasadite, gorki pelin i oštru ostrugu, kad je cio život, prepun trnja bio. Čemu će mi poslije smrti ruže.
– Taj epitaf je napisao Jesenjin. Dopada mi se, mada mi po sadržaju i poruci sasvim i ne odgovara. Šta narod zna poslije, kako sam živio. Pet godina plaćam grobare, oni brišu moju fotografiju i ljube je, ćešće nego ćaćinu i majkinu, kažu, da te Bog poživi što duže. Svakom grobaru sam kupio po ručni časovnik, neka imaju, uspomenu od mene – veli Keli, pa dodao:
– Zvono sam postavio, iza kuće, u dvorištu, da bude pri ruci, objašnjava, kada pođem Bogu na istinu. Tada će se oglasiti. Ne znam da li će zvoniti crkva u Razboju, možda me oklevetaju kod sveštenika, narodu se nikada ne zna za ćud i postupke, pa da ovo moje javi vijest.
Šarmer sa bijelim lukom
Bijeli luk, nije samo za tjeranje vještica nego ima i praktičnu primjenu, priča ovaj Lijevčanin, poznatiji u svome kraju od političara, direktora i rukovodilaca.
– Kada mi je potreban prostor ili komocija, potegnem iz džepa češanj bijelog luka. Smrvim ga rukom, a uzbrzo krene stampedo svih u mojoj blizini. U Njemačkoj mi, u takvoj situaciji prepuste saunu, da se samostalno opuštam, bez gužve i ometanja. U tramvaju ili autobusu, gdje je velika gužva, gdje nema mjesta za sjedenje, opet upotrebim bijeli luk. Tada imam mjesta koliko hoću, pored mene bude i praznih stolica. Svi gube glave, bježeći u gužvi, a ja komotan i opušten – prepričava Keli svoje male fore i magupske trice, iz svakodnevice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu