Ovo su samo neke od poražavajućih rečenica kojima su poslodavci u prethodnom periodu svojim zaposlenima objašnjavali koliko im trebaju i koliko ih cijene.
Naravno, i sad ima gazda i direktora koji, na sami pomen nekih radničkih prava, prijete otkazima ili radnicima jasno stavljaju do znanja da, ako im se ne sviđa u firmi, imaju četiri puta na četiri strane.
Na sreću, takvih je sve manje, ali ne zato što je poslodavcima, bože moj, omekšalo srce, nego zato što je iz Srpske i BiH otišlo toliko ljudi da nema djelatnosti u kojoj ne vlada deficit radne snage.
Zato iz godine u godinu raste broj penzionera koje domaća preduzeća ponovo angažuju da rade, dok je sve širi spisak bjelosvetskih država iz kojih nam dolazi radna snaga. Tako, sada, u našoj privredi, pored komšija iz Evrope, rade i građani Indije, Egipta, Saudijske Arabije, Nepala, Bangladeša… U odnosu na 2021, strancima je lani u BiH izdato 1.000 dozvola više, dok je samo u RS radni odnos ponovo zasnovalo i preko 6.800 domaćih penzionera.
Po računici poslodavaca, u cijeloj BiH trenutno nedostaje najmanje 30.000 radnika, pa mnogi gase proizvodne pogone i zatvaraju prodavnice, jer sve i da ih plaćaju suvim zlatom radnike više ni za lijeka ne mogu da nađu.
Pitanje je da li je moralo ovako… Tačnije, da li bi za sve bilo jednostavnije da je svaki poslodavac cijenio svoje zaposlene, umjesto da je gledao kako da im oguli kožu, ne bi li on sam što više profitirao.
Možda bi, da su dozvolili da se malo glasnije čuje glas radničke klase, njihovi zaposleni odlazak u inostranstvo ostavili za neka druga, teža vremena.
Ovako, na plate u privredi koje su nedovoljne i za puko preživljavanje, te odnos prema čovjeku kao prema kmetu, ne treba da čudi što su sve duži redovi pred konzulatima i ambasadama.
Istovremeno, vapaj poslodavaca sigurno će biće sve glasniji, ali je sve manje onih koji će ga čuti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu