On za Srpskainfo prenosi iskustva iz šestomjesečne Evropske trening misije (EUTM RCA), čiji je zadatak bio da obuče vojsku Centralnoafričke Republike, kako bi na pravi način obavljala svoj posao. Despenić kaže da je poziv za učešće u toj misiji dobio neočekivano, budući da je bio prijavljen za odlazak u borbenu misiju u Avganistan.
Kada je odluka donesena da BiH učestvuje u EU misijama, ponudili su mi da idem u Afriku, što i sam prihvatio. Imao sam oko 20 dana za pripreme, koje su se održavale u Briselu i Sarajevu – kaže Despenić i dodaje da su u misiji EUTM RCA učestvovali on i Anes Zukić iz OS BiH.
Po odlasku u Bangi, glavni grad Centralnoafričke Republike, doživio je veoma zanimljiva iskustva, koja su za nas nezamisliva.
– Doživjeli smo da ljudi stoje mirno prilikom poljetanja aviona, a s druge strane prilikom slijetanja hiljadu ljudi trči po pisti u susret avionu, dok naoružani vojnici to bezospješno pokušavaju da spriječe. E, to je prvo što će vas dočekati kad idete u ovu zemlju. To me podsjetilo na film o Indijani Džonsu – kaže Despenić.
Opisujući državu u kojoj je boravio navodi da je teritorijalno 12 puta veća od BiH, a ima oko pet miliona stanovnika.
– Rijetko je naseljena, gdje je 90 odsto građana siromašno, a 10 odsto su bogataši. Ogromna je i bogata zemlja sa infrastrukturom samo u četiri grada. Putevi su od utabane crvene zemlje, a ljudi hodaju polugoli u papučama, dok oni iz ruralnih sredina oko struka nose samo „suknjice od lišća“ – kaže Savo.
Navodi da je pravi šok doživio tek na putu od aerodroma do baze.
– Prolazili smo kroz veliku pijacu, gdje se meso drži na zemlji, a po njemu lete rojevi muva. Vodu, koja nije sigurna za piće, prodaju u kesama. U rijeci, koja prolazi kroz centar grada, istovremeno se kupaju i peru veš – priča Savo.
Kaže da su temperature stalno oko 36 stepeni, a da svaki dan padaju pljuskovi koji kod nas još nisu viđeni. Od novembra, priča, počinju sušni periodi kada ljudi pale vatre zbog vegetacije, kada su problem dimovi od kojih se ne može normalno disati.
Zadatak EUTM RCA misije
Baza pripadnika EU misije je bila u sklopu objekta gdje su smješteni i pripadnici iz misije Ujedinjenih nacija, a učestvovalo je 180 pripadnika iz 12 zemalja, od kojih BiH, Srbija i Gruzija nisu članice Evropske unije.
– Tamo ratuju frakcije koje imaju svaka svoju vojsku, a koje otimaju zemlju od naroda i tjeraju ih sa svojih ognjišta. U tim sukobima pripadnici UN štite narod od tih nelegalnih snaga. Mi kao pripadnici EU misije nismo smjeli da idemo u određene dijelove zemlje, a oružje smo nosili stalno i imali smo pravo da ga upotrijebimo samo u slučajevima kada nam je život ugrožen – priča Savo.
Dodaje da su im u susret izlazili ljudi iz Srbije, koja u Bangiju ima vojnu bolnicu kao podrška misiji UN. Ističe da je veoma ponosan na činjenicu da su, njih dvojica iz BiH, bili među 20 pripadnika koji su dobili pohvale za učešće u misiji, i tako pokazali da pripadnici Oružanih snaga BiH mogu ravnopravno da učestvuju u međunarodnim misijama.
– Ocijenjeni smo sa dobrim službenim ocjenama. U pismu pohvale komadanta misije navedeno je da smo uspjeli da se integrišemo u međunarodno okruženje i da smo doprinijeli misiji – kaže on.
Opisuje da je, njegov posao bio, između ostalog, logistika i kontrola oružja koja se koristila tokom obuke.
Karakteristično je i to da su obučavali pobunjenike, te da su oni prolazili mirnu reintegraciju u redovne vojne snage svoje države.
– Kad se dijeli plata u državnoj vojci taj dan se niko ne pojavi na obuci. Tokom obuke se radi i mirna reintegracija pobunjenika u redovne vojne snage, a prilikom vježbi oni nose štapove ili puške bez zatvarača. Samo na vježbi gađanja dobiju pravo oružje, ali smo mi onda dobro obezbijeđeni kako im ne bi palo na pamet da počnu pucati po nama – kaže Despenić.
Objašnjava i da tokom boravka u misiji nije bilo opasnosti, ali da su veoma opasne situacije u saobraćajnim nesrećama u kojima učestvuje „bijeli čovjek“. To je, kaže, okidač za velike nemire u gradu gdje se inače stalno održavaju protesti za sve i svašta, pa i da studenti dobiju drvene klupe u učionicama.
– Bila je situacija gdje je vojnik regularne vojske te države ubio civila koji je vozio motor po avionskoj pisti. To je bio sukob frakcija, a ljudi su se odmah digli i počeli da pale cijeli grad. Tada smo bili smješteni pod posebnim bezbjednosnim sistemom, dok ih pripadnici UN nisu „smirili“ – priča Savo.
Inače, gdje god da su se kretali bili su pod jakom bezbjedonosnom zaštitom, jer nikada iz baze nisu smjeli izaći bez odobrenja i pratnje kolega. On priča da su u svakom trenutku imali informacije gdje se koji vojnik nalazi i u kom je dijelu grada ili zemlje.
Susret sa kolegama i Gradiščankom
Pripadnik OS BiH Savo Despenić uvjerio se da je i svijet zaista mali kada je boravio u EU misiji usred Afrike.
– Kada sam došao u misiju, u razgovoru sa kolegama iz Srbije pričao sam da sam iz Gradiške, a da radim u kasarni „Kozara“ u Banjaluci. Oni su me pogledali i nasmijali se, te su mi rekli da upravo moja sugrađanka obavlja dužnost šefa obezbjeđenja baze u kojoj smo bili smješteni – kaže on.
Navodi da se tada sreo sa Gordanom Simić, koja je takođe iz Gradiške, a sa kojom je ostvario dobar poslovni i drugarski odnos. Drugi slučaj dogodio se prilikom obilaska načelnika Generalštaba Vojske Srbije, Ljubiše Dikovića, pripadnika Vojske Srbije u misiji UN i EUTM RCA.
– Tada sam se sreo sa svojim kolegom iz Vojne gimnazije, koji je bio u pratnji generala Dikovića. To me jako obradovalo – ističe on.
Navodi da ljudi sa naših prostora, u toj državi, uglavnom rade za firme koje pružaju određene usluge misiji UN, poput dostave hrane ili u vojnoj bolnici.
Bolesti i malarija
Boravak u Africi za Despenića nije bio psihički naporan i težak, kao i posao koji je tamo obavljao. Ipak, opreza nikada dosta, pogotovo kada je u pitanju malarija, koje ima u nekoliko oblika.
– Na to su nas pripremali prilikom polaska u Afriku. Primili smo nekoliko vakcina kada smo krenuli u misiju, dok smo po povratku bili u karantini u Sarajevu gdje smo imali rigoroznije ljekarske pretrage nego kada smo polazili u misiju. Što se tiče bolesti, u prvim danima smo imali stomačne probleme zbog hrane, jer se u svako jelo stavlja šećer i luk. Za prvih 20 dana smršao sam četiri kilograma. Druga stvar na koju smo pazili jeste da ne dobijemo malaraju koja ima više oblika. Komarci su drugačiji od naših jer se ne čuju kada zuje. Zbog toga smo stalno bili u dugim rukavima i špricali se autanom kako nas ne bi ugrizli – priča on.
Dodaje da su spavali „pokriveni mrežama“ preko kreveta. Navodi da su za šest mjeseci, koliko je on bio u misiji, samo dva pripadnika iz Gruzije oboljela od lakšeg oblika malarije, jer su bili na stražama i na većoj izloženosti komarcima.
Bijeli čovjek – otvoreni novčanik
Savo kaže du su na polasku u Afriku bili upozoreni da u Centralnoafričkoj Republici bijelog čovjeka vide kao „otvoren novčanik“ i da moraju moraju kriti novac koji imaju kod sebe.
– Pištolj smo uvijek imali kod sebe, bez obzira na to gdje idemo, a oružje smo pokazivali diskretno osobama koje su nam bile sumnjive. Njihove plate su 30 do 100 evra, a cijene su jako visoke, pa je pivo tri evra. Pivo, sok ili večeru ljudi mogu da se priušte jedino za Novu godinu i to kada uštede pare – kaže on.
Navodi da im cvjeta taksi prevoz na motorima i da je normalno da se na motoru tako vozi jedna cijela porodica.
– Na autima voze krave na krovu i u gepeku ili povežu na krov oko 20.000 flaša. Saobraćaj je divlji zapad, a semafori ne rade – priča Savo.
Kaže da je takvo stanje u zemlji da čak i čelni ljudi kada putuju po zemlji idu pod obezbjeđenjem UN, jer je toliku državu nemoguće voditi sa jako malom policijskom i vojnom snagom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu