On se za manje od dvije godine popeo na svih 78 vrhova u BiH viših od 2.000 metara nadmorske visine.
Do većine njih dopješačio je u posljednjih pet mjeseci, u vrijeme kada su hiljade ljudi, zbog virusa korona koji je okovao svijet, bile u izolaciji.
Pandemija je, na neki način, zapravo pogurala njegovu namjeru da dođe do svih ovih kota i da prirodne ljepote, kojima BiH obiluje, spozna iz sasvim druge, neponovljive perspektive.
– Prvi vrh koji sam popeo bio je i najviši, Maglić, što je bilo prije nešto manje od dvije godine. Nakon toga sam išao na jedan vrh u možda dva mjeseca, a sa pandemijom i situacijom u kojoj smo se zbog nje našli, sve se to intenziviralo, tako da sam možda 70 odsto svih tih vrhova popeo tokom pandemije. To su bile gotovo dvije ture sedmično – priča za Srpskainfo ovaj 38-godišnji profesor na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Osam sati hoda
Podvig je završio prije nekoliko dana, kada se popeo na Pešti brdo na Čvrsnici, na 2.039 metara nadmorske visine i zvanično 78. vrh na njegovoj planinarskog turi po BiH.
Bio je to, kaže, i jedan od najdužih uspona, a do vrha mu je trebalo oko osam sati hoda. Samo nekoliko dana kasnije, te nakon što nam je ispričao ovu priču, ponovo je bio u planini. Jer, kako kaže, odmora od planine nema, u planini čovjek odmara.
– Stres i nervoza su pravim planinarima uglavnom nepoznati pojmovi – kaže Marin, koji sebe hoće nazvati planinarom, ali kaže da je od alpiniste još daleko.
Prvenstveno je, dodaje, putoholičar, koji je posjetio stotinjak država, a u pauzi između posla i putovanja „hoda po planinama“.
– Pošto nas je zadesila ova nesretna pandemija, putovanja izvan države su skoro potpuno onemogućena, tako da sam za to vrijeme intenzivirao hodanje po planinama i eto, uspio se popeti na sve vrhove i kote iznad 2.000 metara u BiH – priča skromno ovaj mladić koji je doktorski studij završio u Dablinu.
Želja da osvoji Maglić
U planinarske vode je ušao tako što je imao veliku želju da se popne na Maglić, najviši vrh u BiH.
– Problem je bio što nisam imao s kim otići. Tada nisam znao nikoga ko je zainteresovan za takvu stvar. Prije dvije godine se uspijem dogovoriti s prijateljem čiji je otac bio nekoliko puta na Magliću, da idemo sa njim. To je bila cjelodnevna tura od nekih dvadesetak kilometara hoda, ne znam tačno koliko metara uspona, takozvanom Poštarevom stazom iz Nacionalnog parka Sutjeska: Dernečište – Maglić – Trnovačko jezero – Prijevor. To je izuzetno naporna i djelimično opasna tura za nekoga ko tada nije bio u nekoj posebnoj kondiciji za penjanje po planinama. Ali pogledi su prelijepi i toliko nestvarni, da se taj umor ne osjeti do povratka. Sljedeći dan nisam mogao stati na noge – uz osmjeh se prisjeća Marin sada već davnog prvog podviga.
Sa njim mu se i planinarenje uvuklo pod kožu, pa je nedugo potom odlučio i da se pridruži Planinarskom društvu Visočica iz Sarajeva.
Odradio je, priča, nekoliko tura sa grupom, pokupio neke osnovne savjete od iskusnih vodiča i planinara, a dosta je čitao o planinarenju, jer mu se hobi sve više i više sviđao.
– Posebno zato što je naša zemlja puna planina. Nemamo planinske masive kao što su Alpe ili Himalaji, ali imamo veliki broj vrlo raznovrsnih planina, ali i vrhova iznad 2.000 metara nadmorske visine. Takvi vrhovi u BiH se nalaze na 12 planina, a ukupno ih je 78 širom zemlje. Do tog podatka sam došao čitanjem i istraživanjem, a i mene je taj podatak iznenadio, kada sam naišao na njega. Zamislite koliko je ovo lijepa i prirodom bogata zemlja, a koliko malo njenih stanovnika to cijeni – ističe naš sagovornik.
Planinu, kaže, najviše od svega treba poštovati.
– Neki ljudi kažu “osvojio sam vrh”. Ne druže, nisi ga osvojio, nego si ga popeo. Planina ti je dopustila da se popneš. Planinari nisu osvajači. Ako osjetite da ima makar malo opasnosti, da se nećete moći popeti, da vrijeme nije idealno, odustanite. Treba znati odustati. Popećete se drugi put. Neće planina nigdje, čekaće vas da se vratite – dodaje Petrović.
Pogled s vrha je ona ogromna nagrada za sav uloženi trud, koja planinara ili avanturistu čeka kada dođe do njega. I sjedne, i uživa u pogledu.
– Svaki vrh nudi jedinstven pogled. S nekih vrhova se vidi pola države. S drugih vrhova se vidi čak i more – objašnjava svoj doživljaj Marin.
Najljepši pogled sa planine
Sa Maglića se, prepričava ono što, zapravo, teško može da se prepriča, pruža predivan pogled na Trnovačno jezero u obliku srca, ali možda i najljepši pogled u cijeloj zemlji je, kaže, sa vrha Velika Vlasulja, drugog vrha po visini u BiH, na planini Volujak.
– S grebena Volujaka se, takođe, vidi Trnovačko jezero sa suprotne strane u odnosu na Maglić. Zatim, tu je Ljubišnja, planina za koju je rijetko ko čuo, iako je ona treća po visini u BiH. Prelijepa i pitoma planina, ali do nje vodi 46 kilometara lošeg makadama i teško je pristupačna – priča Petrović.
Planina Čvrsnica je u posljednje vrijeme popularna destinacija ne samo planinara, već i turista željnih avanture i dobrih fotografija iz BiH, koje privlači prirodni fenomen poznat kao Hajdučka vrata. Po visini je to četvrta planina u BiH, a Marin ističe da je divlja, puna kamena i kleke, niskog zakržljalog rastinja, dok je teren negostoljubiv.
– Čvrsnica ima čak 15 vrhova i kota iznad 2.000 metara nadmorske visine i najpoznatiji fenomen, odnosno Hajdučka vrata – objašnjava on.
Najljepši divlji planinski masiv u BiH je, kaže, Prenj, koji mnogi zovu i bosansko-hercegovačkim Himalajima, dok je Zelengora najljepši pitomi planinski masiv, puna jezera i travnatih livada.
Sa Vranice, planine iznad Prokoškog jezera, pruža se prekrasan pogled na ovo kao slika lijepo jezero, koje je, takođe, nova popularna destinacije za pravljenje bajkovitih fotografija prirode za društvene mreže.
Planina Treskavica je puna izvora i jezera, ali nažalost i puna mina, kao ružni podsjetnik na ono što je „preživjela“ u posljednjem ratu. Uprkos tome, prepuna je i borovnica.
– Sa Vrana, prvog komšije Čvrsnice, pruža se predivan pogled na Blidinjsko jezero. Lelija nudi laganu šetnju do vrha i puna je šumskog voća, dok je sa planine Cincar nepregledan pogled na Livanjsko, Glamočko, Duvanjsko i Kupreško polje, kao i na Buško jezero. U njenom podnožju se mogu vidjeti stada divljih konja – kaže Marin, dodajući da je Bjelašnica planina na kojoj je naučio da skija i na koju se najčešće vraća.
A nakon što se popeo na sve ove vrhove, ubuduće će, vjerovatno, birati najljepše od ovih tura i ponovo ih penjati, u drugim periodima godine, kada su i pogledi drugačiji.
Nikada ne treba ići sam
Ispočetka se uvijek mora planinariti s nekim iskusnijim, priključiti se planinarskom društvu i ići s grupom. Nikad ne treba ići sam, čak ni kad ste iskusan planinar, neki su od Marinovih savjeta onima koji bi se zaputili u hodanje po planinama.
– U planini vrebaju mnoge opasnosti, kako subjektivne, tako i objektivne. Uvijek morate imati nekoga sa sobom ko bi vam mogao pomoći ili pozvati pomoć. Ipak, ne treba previše razmišljati o opasnostima, treba uživati u planini, ali naravno uvijek biti pažljiv. Prije odlaska u planinu, neophodno je dobro istražiti planiranu putanju, skinuti GPS track i pratiti ga, ako idete na nepoznati teren, pročitati iskustva drugih planinara koji su prošli tom stazom, istražiti da li ima izvora vode usput, ponijeti dovoljno vode, dobro pratiti vremensku prognozu… – kaže on, dodajući da treba imati i dosta kondicije, a ona se stiče vremenom i s brojem tura.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu