Od kultnih do otpisanih mjesta: Nekadašnja kina od zaborava čuvaju stariji Banjalučani (FOTO)

Banjaluka, najveći grad Srpske, danas se može pohvaliti sa dva savremeno opremljena bioskopa, ali prve filmske projekcije su u ovom gradu svjetlost dana ugledale prije više od jednog vijeka. Prvi koraci u svijet filma i kino-sala u gradu na Vrbasu započeli su još davne 1911. godine kada je Jevrej Moric Gotlib otvorio prvo kino u ovom gradu. Smješteno u Rudićevoj kući, koja se nalazila u centru grada, ovo kino je promijenilo mnogo naziva, ali i vlasnika, da bi 1933. dočekalo posljednju projekciju i zauvijek otišlo u istoriju.

– Gotlib je bio kratko vlasnik, te je bioskop iste godine prodao Ignacu Faulveteru. Pod nazivom „Elektro-bioskop“ traje do 1913, kada mijenja ime i vlasnika. Do 1913. godine vlasnik je bio Simon Hercler, koji je kino preimenovao u „Edison kino“. Poslije tri godine, Hercler bioskop prodaje zagrebačkom preduzetniku Dragutinu Rajmanu. Napokon, kino preuzima Vlado Milanović, te mu dodjeljuje naziv „Milanovićev bioskop“, koji, najvjerovatnije, radi do 1933. godine. To su sve bila kina, različitih naziva i vlasnika, u jednom objektu – kazao je profesor na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, Goran Dujaković.

„Kozara“

Kino kojeg se sjećaju i starije i mlađe generacije je, svakako, „Kozara“, iza kojeg danas ostaju samo tragovi postojanja – tragovi koji bude nostalgiju i lijepe uspomene kod mnogih Banjalučana.

– U kinu „Kozara“ sam pogledala prvi film na velikom platnu. I dan-danas, kada prođem pored ruševina koje su ostale iza ovog kina, jasno mogu vidjeti slike građana koji s nestrpljenjem očekuju novu filmsku projekciju – kazala je jedna Banjalučanka.

GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Ovo kino svoje korijene vuče još od 1936, te egzistira pod nazivima „Građanski“ i „Jadran“, da bi nakon Drugog svjetskog rata dobilo naziv „Kozara“. Duga istorija ovog kina završena je 2009. godine, kada biva zatvoreno radi obnove, ali nije doživjelo nove projekcije.

– Ono što je manje poznato je to da je na mjestu ovog kina nekada bila Viša djevojačka škola, tačnije fiskulturna sala iza škole, gdje su djevojke, koje su pohađale ovu školu, izdvodile gimnastičke vježbe – podsjetio je Dujaković.

Istorijsku vrijednost ovog mjesta naglašava i diplomirani  turizmolog, Marijana Mališanović. Ona ističe da se na mjestu nekadašnjeg kina „Kozara“ za vrijeme Prvog svjetskog rata odvijao najveći veleizdajnički proces.

Naime, od jeseni 1915. do proljeća 1916. godine u sali za gimnastiku Više djevojačke škole austrougarska vlast je organizovala proces u kome je suđeno 156 viđenih bosanskohercegovačkih Srba, rodoljuba iz svih staleža, optuženih za veleizdaju.

„Palas“

Današnje kino “Cineplexx Palas”, koje krasi nekoliko moderno opremljenih sala u kojima mnoga filmska ostvarenja dočekuju nove generacije, svoje korijene vuče još od perioda prije Drugog svjetskog rata. Prvi prikazani film u „Palasu“, nosio je naziv „Pjesma nad pjesmom“, a premijere filmova su se plaćale i do 1.000 dinara.

– U hotelu “Palas” je otvoreno prvo savremeno ton-kino u gradu, pod nazivom “Palas”. Vlasnik bioskopa bio je Vlado Milanović. Po dostupnim podacima, radiće se sve do savezničkog bombardovanja grada 1944. godine. Poslije Drugog svjetskog rata nastavlja s radom pod istim nazivom do otvaranja savremenog kina Palas, u podrumu robne kuće Boska – kazao je Dujaković.

„Vrbas“

Ukoliko pitate starije generacije Banjalučana gdje su pogledali prve filmske projekcije, najčešći odgovor je “Vrbas” – kino koje je pomela zemljotresna stihija u oktobru 1969. godine. Ovo kultno kino nalazilo se kod Gradskog mosta. Na temeljima sjećanja i uspomena danas počivaju mnogi ugostiteljski objekti.

Banjalučani koji su rado odlazili na filmske projekcije u “Vrbas” prisećaju se da ovo kino nije imalo veliki smještajni kapacitet sjedećih mjesta, pa su oni koji su svjesno ili nesvjesno kasnili bili prinuđeni da stoje.

U njihovom sjećanju ne blijedi ni repertoar, pa tako ističu da su se najčešće prikazivali kaubojski i akcioni filmovi, ali i partizanski.

– Iako su filmske projekcije obilježile tehničke smetnje, a u kinu su vladali glasni smijeh i buka, za “Vrbas” me vežu, ipak, samo lijepe uspomene. Bila su to lijepa vremena, a onda je došao razorni zemljotres i zauvijek promijenio naše živote – kazala je, pomalo nostalgično, banjalučanka Gordana i dodala da se uz poneki akcioni film znalo i zameziti.

Banjalučki novinar Slobodan Pešević zapisao je riječi s kojima su saglasni Banjalučani koji su bili redovni posjetioci ovog kina: „Kino ‘Vrbas’ ostaće upamćeno po tome da je zbog slabog napona ili prekida u snabdijevanju strujom dolazilo do dužih ili kraćih pauza, a onda se film gledao u pravoj magli izazvanoj pušačkim dimom”.

Manje poznata kina

Profesor Goran Dujaković podsjeća i na manje poznata kina koja su ostala u istorijskoj prošlosti grada na Vrbasu.

– Tu je bila i dvorana male tvornice “Trudbenik”, koja se nalazila prekoputa sadašnjeg hotela “Palas”. Nije poznato kada je ovaj bioskop počeo s radom, ali vjerovatno 1919-1920, kao komunističko kino. Ubrzo je bilo zatvoreno, da bi od 1921. godine ponovo počelo s radom pod nazivom kino “Balkan”. Vlasnik ovog bioskopa je bio Ljubomir Dimitrijević. Nije poznato kada je kino prestalo s radom, ali vjerovatno do kraja dvadesetih godina. Bilo je i jedan feldkino, odnosno vojni bioskop, koji je organizovala austrougarska okupaciona vlast. O njemu se malo zna; radilo je u periodu 1917-1918 godine, kada je izgorjelo poslije jednog požara. Projekcije su održavane na mjestu sadašnjeg Hrama Hrista Spasitelja u improvizovanoj gumiranoj šatri feldkina – kazao je Dujaković.