Upamćen u istoriji, nadograđen u novom milenijumu, za most u Rači vezuju se mnoge priče, a u novije vrijeme opjevan je i u pjesmama.
Most na Rači za mnoge ljude ima simboličan značaj. Bilo da su preko njega prelazili odlazeći iz zavičaja, dolazeći u Semberiju ili ako im je bio i samo stanica na putu, ostao je zapamćen.
Postoji i anegdota da je kraljica Marija Karađorđević, putujući iz Beograda u svoj zimski dvorac u Han Pijesku prelazeći Savu skelom, donijela odluku da sagradi most koji je ponio njeno ime „Most kraljice Marije“.
Ideja o izgradnji mosta postojala je ranije, a vezana je za austrougarsku okupaciju i transport hrane, drveta i uglja iz Semberije i Majevice, tvrde istoričari.
Kustos Muzeja Semberija Tanja Lazić kaže da su ratne okolnosti natjerale tadašnje vlasti da naprave most.
Austrougarska 1916. godine gubi žitnicu u Rumuniji i samim tim i izvor hrane. Znajući da Semberija i Posavina mogu uvijek da ishrane samu sebe i da ima dosta izvoza iz ovih krajeva, odlučuju u sred rata da prave prugu od Bijeljine do Bosanske Rače, odakle se dalje taj teret transportovao uglavnom riječnim putem – priča kustos Lazićeva.
Desetinama, pa i stotinama godina, prije izgradnje mosta Rača je bila važna luka. Početkom 20. vijeka ovdje je bujao život, a mjesto je imalo nekoliko stotina stanovnika, veliku pijacu, trgovine, kafane, magacine, pa čak i hotel. Od te glasovite varoši, sada je ostalo samo ubogo seoce sa desetak kućica na oštroj krivini.
Mještanin, ugledni bijeljinski hirurg u penziji Milivoje Kićanović sa setom priča o tim vremenima.
– Rača je bila jedina srednja luka kuda je išao sav transport, robna razmjena, bio je tu voz i sva trgovina se odvijala. Na Rači je bila skela preko koje su se prevozili putnici i roba. Kad je napravljen most više nije bilo potrebe i svega je toga nestalo. Upamtio sam i brodove i voz koji je stajao pred mojom kućom. Kada sam pošao u osnovnu školu, kao i u gimnaziju u Bijeljini išao sam tim vozom – priča Kićanović.
Most je devastiran u Drugom svjetskom ratu i obnovljen je 1952. godine. Dvije godine ranije, pruga Rača – Bijeljina proširena je na normalni kolosjek i povezana sa Šidom, ali je na mostu je sve više dominirao drumski saobraćaj, sve do 2005. kada je željeznica ovdje prestala sa radom.
Od početka rata u BiH, most na Rači postao je veza između dvije države, a na obe obale Save postavljena je carina i granična policija.
U teškim ratnim godinama, most u Rači bio je simbol odlaska i jedini put za napuštanje bosanskog ratnog vihora, a 1995. godine, nakon akcije „Oluja“, kilometarske kolone izbjeglica iz Krajine prešle su preko ovog mosta u Srbiju napuštajući zavičaj zauvijek.
Novi milenijum označio je i novi početak za most na Rači. U januaru 2007. godine Srbija je počela izgradnju novog mosta na postojećoj konstrukciji. Most „Evropa“, dužine 380 metara, oslonjen je na postojeće stubove starog mosta, koji su italijanski majstori ostavili prilikom gradnje prvog mosta, što govori o vizionarskim osobinama projektanata, svečano je otvoren u septembru 2010. godine.
Opjevan u zabavnim i narodnim pjesmama
Most i čuveni granični prelaz spominju se i u pjesmi rok grupe Zabranjeno pušenje „Od istorijskog Avnoja do izbjegličkog konvoja, preko Sremske Rače“, ali i u pjesmi Bore Drljače „Plači, mala, plači, ost'o sam na Rači…“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu