Porazno je čuti opažanja kako su časovi prije trideset, četrdeset godina bili mnogo kvalitetniji nego što je to danas, kada u klupama sjede naši potomci.
Šta su nam to reforme donijele do sada? Imamo famozni prvi razred, zbog kojeg roditelji čupaju glavu jer djeca ne mogu sama u školu, pa su angažovane i bake i tete da ih odvode i dovode. Za srpski jezik đaci imaju i po četiri knjige, a dešava se da sve do četvrtog razreda ne znaju razgovjetno čitati. Fizičko vaspitanje ni prije korone nije nam bila jača strana; časovi više liče na svakodnevnu igru u komšiluku, nego na ozbiljan plan i program.
Za nadarene učenike nemamo vremena, dok sekcije vode tek rijetki entuzijasti. Ima li koja škola da organizuje besplatni kurs engleskog, njemačkog za svoje đake, časove gitare?
Obrazovanje nam je zatrovano stranačkim zapošljavanjem, zbog čega nastavnici ćute i ne talasaju, a roditelji urgiraju za djetetove ocjene. Čemu ovakva ogorčenost, reći ćete, ima i lijepih primjera. Ima, ali ne želimo da pošteni prosvjetari i njihov predani rad bude na nivou statističke greške.
Udžbenici obiluju pravopisnim i materijalnim greškama, birokratskim rječnikom, nezanimljivim i nama odraslima, dok profesori svjedoče da su lekcije i pitanja davno zastarjeli.
Upravo u posljednjim najavama koje smo mogli čuti kažu nam da će poboljšati kvalitet školskih udžbenika, i to kroz novi pravilnik, koji autori moraju ispoštovati.
Ne znam da li iko ima velikih očekivanja i od ove reforme. Jedino u šta se ja uzdam je da će bar đačke torbe biti lakše. Sačuvajmo djeci makar kičmu, kad im već ne možemo ponuditi bolje obrazovanje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu