Možda se u početku činilo da političko rivalstvo neće preći granice kulturnog ponašanja i respektovanja protivnika, ali slušajući ih, možemo mi da se posramimo.
Javne ličnosti, političari, a vokabular da te Bog sačuva. Ne zna se tačno kada je njihova komunikacija postala takva da više liči na obračune u birtijama.
„Takozvani gradonačelnik“, „Snimiću film kako sam spriječio Draška Stanivukovića da postane masovni ubica“, „Kada me vidite, vi me se prepadnete“, „Ne znam na čemu je, ali njegovo ponašanje ne djeluje kao prirodno ljudsko ponašanje“… Ovdje slobodno možete da nastavite niz izjava koje su jedan drugom upućivali na pres konferencijama ili protestima.
Sjećamo se njihovog susreta početkom godine, kada je Stanivukoviću dozvoljeno da uđe u UKC RS i posjeti majku i prvorođenu bebu. Glasan smijeh na Đajićevo „Djeca kada slušaju, morate ih nagraditi. Godinu dana nije ništa loše ni ružno pričao, tako da smo ga nagradili.“ Bila je to šala, kako reče Đajić tada. I izgleda da smo samo tada mogli da ih vidimo zajedno, nasmijane. Poslije toga gledamo samo otvoreno neprijateljstvo pred novinarima.
Nisu jednom spominjali da neka važna pitanja ne smiju biti predmet podjela ili ubiranja političkih poena, građani su najvažniji, a napredak prioritet. Umjesto boljitka, imamo samo to da se „protivnik“ ne štedi, a riječi uopšte više ne biraju. I to više nije politička svađa. To su uvrede, da ličnije biti ne mogu.
Nadvikivanjem na okupljanjima jedne ili druge strane ne propušta se prilika da se spomene ime ovog drugog. Uvijek je taj drugi kriv. Jer je sve skupo, jer se gradi i što nije do sada izgrađeno Centralno spomen-obilježje, jer nema para za popravak ulica, ali i zašto su rupe svugdje.
Kada ih slušamo, nas je stid. I muka nam je. Što mnogo toga ovdje nije dobro. Što su složni i uporni u borbi protiv protivnika, a ne za narod, koji sada izbjegava i jedne i druge. Najbolje se to vidi na ulici.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu